Morana, božica smrti, tame i hladnoće, svake zime dolazi na svoje. Čim nastupi prvi prosinački mraz, Morana izlazi iz svoje ljuske jajeta i čvrstim korakom krene haračiti po zemlji sve što je staro, poodmaklo, trulo i što treba izginuti. Morana će sve to umrlo uzeti k sebi, dok ne stigne proljeće kada će se morati povući. Do tada će imati vremena iskoristiti studen i prikupiti sve što je na samrti, sebi u korist.
Kategorija: Priče Page 2 of 3
Orka, gorostasnog čovjeka, diva, koji je bivao viđen noću, a mogao si ga sresti na cesti ili po putu, povezivalo se s rimskim bogom podzemlja. Što je bilo božansko u Orku ne može se sa sigurnošću reći, osim da je imao neke nesvakidašnje moći preobrazbe, pa bi tako, našavši se nekome na putu, mogao rasti i širiti se i tako prepriječiti daljnji put. Mogao se i smanjivati. Ništa drugog božanskog u njemu se ne nalazi, dapače, oni koji bi ga sreli govorili bi da liči na magarca.
Bila je lijepa topla jesen kada sam stigao u tu novu obitelj. Indijansko ljeto, kažu Englezi, oni ovdje kažu da je bablje.
Bilo je to prije gotovo dvanaest godina. Odmah nakon njihova vjenčanja. Bio sam nešto kao poklon, premda, više su me trebali nego željeli. Bio sam lijep i velik, zabavan, pun dobrih priča i slika. Smjestio sam se u dnevnom boravku, oko mene bilo je naslaganih diskova s muzikom, pored mene, slijeva i zdesna, bili su veliki zvučnici na koje su spojili staru Toscu koju je Ona dovukla iz podruma, a na zid iznad moje glave objesili su dva Hundertwasserova plakata, isto šarena i lijepa. Sve je bilo novo i svježe, samo je iz tih zvučnika povremeno treštala preglasna muzika koju je slušao On dok Nje nije bilo kod kuće.
Probudila se kada ju je nepoznati čovjek s bradom do prsne kosti ošamario. Nije se sjećala gdje je zanoćila. Pokušala se dokopati bilo čega prepoznatljivoga u svome umu, ali je vrlo brzo odustala. Znala je samo da ne zna kako se našla tu.
Sjedila je u kutu na prljavome betonu. Zidovi su bili ogoljeni od pločica. Ostali su samo krugovi od keramičkoga ljepila. S plafona je poput ribarske mušice visjela žarulja. Jedini izvor svjetla. Okvir nije sadržavao pripadajuća vrata.
U suprotnome kutu, na drvenoj stolici, sjedio je još jedan bradonja. Nešto je rekao onome koji ju je ošamario, zbog čega je ovaj izišao i stao ispred prostorije. Znala je to zato što je zvuk koraka zamro nakon samo par sekundi. Čuo se zvuk lupanja metalom, očito je uzimao oružje.
Jedan čovjek pobježe iz svoje zemlje u hitroj i plamtećoj želji da pronađe slavu. Opisivaše mu je kao prelijepu ženu skladnog putenog tijela i lica poput najljepšega cvijeta na otoku. Rekoše mu da tamo i živi, na otoku, dakako. Čovjek je izgarao u želji da iznađe sebi baš jednu takvu i da živi s njom dovijeka. Vidje je jasno u snu, još je snažnije želješe na javi.
Ja sam sretan čovjek, rekao je svojoj ženi muškarac u bijelim ljetnim hlačama. Dvoje djece namakalo je noge u plićaku i ona se s olakšanjem nasmiješila; nakon usamljenih ljetovanja u prljavu kampu na močvarnoj Karinčici, trebalo mu je to jedno da shvati. Trebao je otočni ribarski gradić s oleandrima, mokrim lubenicama na tržnici, skliskim kamenim skalinama.
Sve žene u obitelji moje majke imale su crnu kosu, koja je odbijala sijedjeti, i čeličnu volju, kojoj se malo tko usuđivao suprotstaviti. Tako, kada me teta Mica nazvala i zamolila da je poslije posla otpratim na MUP, kako bi izradila putovnicu, jer „se u Italiju odavno putuje samo s osobnom, pa je istekla“, samo sam uzdahnula i rekla:
– Naravno, to zna biti zamorno i nema smisla da ideš sama.
Ova priča je istinita u onoj mjeri u kojoj se usudim lagati.
Nad Njemačkom se stuštila njemu strana tama.
U polumraku malene sobe, na polovnome dvosjedu, poguren uz naslonjač za ruke, sjedio je Avdija zagledan u nijemi televizor koji je prosipao višak svjetlosti po njegovu naboranu licu i baburastu nosu. Imao je osjećaj kako mu svaka fotonska nit kao igla bode stražnju stranu očnih jabučica i prodire nekamo duboko, daleko, sve do samoga maloga mozga.
Zovem se Jusuf, sin majke Sfinge. Volim ljude. Volim svijet.
Bzzzzummm. Izbjegao sam lijevog, provukao se između dvojice na mjesto ispred žutog i ponovno bio prvi. Bezgrešni letač. Baš kao moj otac i otac mog oca, svi smo mi prvi od najboljih. Grobnica oca Kefrena govori to sa svih svojih 136 metara. I onim vrhom od granita koji je natukao led u zadnje vrijeme više nego ispržilo sunce sve one tisuće godina.
Ušuti. Ušuti. Ušuti. Ritmički je ponavljala mantru i brojala korake. Pet lijevo, sedam desno, pa ispočetka. Što god napravila, bezumno vrištanje, plač bez natruha suza nije jenjavao. Promijenila je pozu prebacivši dijete na drugo rame. Plač je oslabio na trenutak, a onda se opet razmahao i zaorio malom sobom. Suho, sito, na rukama ili u krevetiću, nije prestajalo plakati. Mjesecima. Stisnula ga je čvršće na prsa. Postaje sve težom za držati, pomisli, i stane ponovo u sebi brojati. Pet lijevo, sedam desno.