U rano ujutro, 24. prosinca vrijedni radnici Komunalnog Poduzeća Glavnog Grada pronašli su građanina Sergeja Nikolajeviča Horvatskog (32), s prijavljenim prebivalištem u Istočnoj Provinciji, smrznutog u parku pored spomenika Prvog Narodnog Predsjednika. Izgledao je kao da spokojno spava na klupi, s istrošenim čizmama, u starinskom kaputu, glave naslonjene na plastičnu vrećicu Nacionalnog Trgovačkog Lanca, ispunjenu papirima i fasciklima. Snivajući nešto lagano, onako kako sanjaju sasvim mala djeca, samo što je umjesto plišanog medvjedića na grudi bio prigrlio Щ-Ю-45 (ŠČ-JO-45) obrazac, uredno ispunjen velikim tiskanim slovima i ovjeren pečatom nadležnog Ministarstva. Glavni Grad je bio okićen u iščekivanju zimskih blagdana i ritmičko treperenje lampica sa stabala i stupova ulične rasvjete osvjetljivalo je leš građanina Horvatskog, kao da je riječ o važnom ukrasnom objektu u općoj uporabi, skulpturi, ili umjetničkoj intervenciji u prostor parka.

Istraga je pokazala da se dotični građanin prethodnog jutra probudio u 6 sati, obavio osobnu higijenu i preskočio doručak. Njegova majka, Irina Sergejevna Horvatska, pobrinula se da ipak sa sobom ponese sendvič. Građanka Horvatska zatim je provjerila ima li njen sin sve potrebne dokumente za ishođenje dozvole za rad obiteljske pekare, koju su morali zatvoriti jesenas jer nije udovoljavala propisanim minimalnim tehničkim uvjetima. Uzalud su pisali žalbe i objašnjavali kako je još Sergejev djed, njen otac, u istom objektu cijeli radni vijek pekao tri vrste kruha (obični crni, kiseli raženi te bogataški bijeli) i piroške koje su bile poznate po svojoj izvrsnosti diljem Istočne Provincije; nije bilo pomoći. Trebalo je napraviti potrebne tehničke preinake, a to je značilo uzeti najamne radnike i sagraditi dimnjak ispravnog obujma, s filterima protiv zagađenja i naručiti izradu elaborata. Za ovo drugo su, srećom, imali nešto ušteđevine, ali radnike je bilo teško pronaći. Svi su se posljednjih godina iselili iz provincije, otišli u Glavni Grad ili još dalje, preko državne granice u privlačno nepoznato. Tako su se radovi otezali mjesecima, a kada su bili dovršeni, trebalo je srediti papire. Zapisnike, izvide i dozvole. I Serjoža se bacio na posao; dobio je potvrdu da nema poreznog duga nakon što je platio nekoliko kopjejki kamata za zakašnjelo plaćanje doprinosa, koje je država obračunavala iako pekara nije radila. Ishodio je izvadak iz obrtnog registra, iako je pekara postojala još otkako je njegova majka bila dijete – uz zahtjev za ishođenje dozvole za rad trebalo je predati izvadak ne stariji od 6 mjeseci. Iz katastarskih knjiga Provincije izvukao je tlocrt, nacrt i bokocrt objekta te kopije građevinske i uporabne dozvole. Uz pomoć vremešnog susjeda, koji je svojedobno bio općinski službenik u nekom uredu Glavnog Grada, pažljivo je ispunio Щ-Ю-45 (ŠČ-JO-45) obrazac i kupio ružičastu tramvajsku kartu kako bi se tog kobnog jutra, 23. prosinca, uputio prema Glavnom Gradu.

Iskrcao se na tramvajskoj stanici pored spomenika Prvom Narodnom Predsjedniku i ugledao poznatu zgradu Nacionalne Filharmonije u koju je još kao dječak sa školom dolazio na koncerte i glazbene predstave. Bilo mu je od tog pogleda malo lakše pri srcu, jer noge su mu bile odrvenjele i grlo mu se stegnulo od straha i iščekivanja dok je prilazio Monumentalnoj Zgradi Gradske Uprave. Svaki se građanin, a pogotovo onaj iz provincije, osjeća malen podno tih stepenica, baš kao što su se seljaci nekada osjećali sitno pred vlastelinskim kapijama ili crkvenim portalima. Gledao je brojne građane i građanke koji su ulazili kroz staklena vrata Monumentalne Zgrade i nije se mogao oteti dojmu da izgledaju kao peciva, kiflice i buhtle koje pekarskom lopatom ubacuju u užarenu pećnicu. Unutra ga, unatoč očekivanju, nije dočekao pakao od 400 °C nego prohladna, mramorna dvorana iz koje je vodilo mnoštvo paralelnih hodnika. Portir ga je prezirno odmjerio od čizama do zajapurenog lica i poslao da sjedne ispred jedne od soba, u jednom od hodnika. Čekao je neko vrijeme, nekoliko desetaka minuta, preko pola sata, možda manje od sata. Ljudi su ulazili i izlazili iz sobe, i činilo mu se da je sa svakim sljedećim otvaranjem vrata u mramornom hodniku bivalo sve hladnije. Iako nije skidao kaput, zebli su mu prsti, a učinilo mu se i da vidi svoj dah. Kada je konačno došao njegov red za ulazak, s teškoćom je pomaknuo ukočene zglobove, prošao kroz vrata i našao se u maloj prostoriji sa službenicom stisnutih očiju. Pružio joj je papire i ona ih je polako gledala, jednog po jednog, pa ih prevrtala, kao da je tražila u njima pogrešku koju nije mogla zapaziti. Jednom i još jednom, a zatim je rekla „Harašo!“ i udarila veliki pečat nadležnog ministarstva na obrazac Щ-Ю-45 (ŠČ-JO-45), što je bio znak da se pekari odobrava daljnji rad.

Trebao je osjetiti sreću ili bar olakšanje, ali Serjoža nije više osjećao ništa. Gledao je u stisnute oči službenice, pokupio svoje papire, zagrlio svoj potvrđeni obrazac, a zatim se polako, pomičući smrznuta stopala jedno ispred drugog, izvukao iz hodnika i dvorane, spustio se stepenicama na normalnu, ljudsku razinu postojanja i bauljajući se uputio prema stanici tramvaja. Hladan vjetar mu je udarao o lice, prste nije osjećao i od snježne vijavice više nije primjećivao ništa oko sebe, osim ogromnog spomenika Prvog Narodnog Predsjednika. Slijedio je njegovu divovsku glavu kao svjetionik kroz maglu, prolaznici su se pred njim sklanjali, automobili su trubili. U podnožju spomenika je pronašao klupu, smjestio se na nju i onako umoran, spustio glavu – i sanjao. Lice svog pokojnog oca koji nije htio peći kruh, nego je radio kao cestarski radnik i poginuo u nesreći na gradilištu. Lice Prvog Narodnog Predsjednika koji se smiješio i mahao mu iz automobila u prolasku, a njemu se činilo da čuje „Ne brini ništa, sad ja pazim na tebe!“ I lice svoje majke, Irine Sergejevne, koja mu čuva ručak na toplom i zabrinuto gleda na sat, a on se ne može dignuti s te proklete klupe, ne može koraknuti i ništa ne vidi kroz mrak, iako je tek prošlo podne…

U rano ujutro, 24. prosinca vrijedni radnici Komunalnog Poduzeća Glavnog Grada pronašli su građanina Sergeja Nikolajeviča Horvatskog (32), s prijavljenim prebivalištem u Istočnoj Provinciji, smrznutog u parku pored spomenika Prvog Narodnog Predsjednika. Bio je natprosječno topao prosinac te 2019. godine i temperatura te noći u Glavnome Gradu, kao i u ostatku Hrvatske, ni u jednom trenutku se nije spustila ispod nule. Unatoč tome, njegove su trepavice bile prekrivene injem, a stanice svih njegovih vitalnih organa pretvorene u staklo.

(Fotografija je preuzeta s licencijom za slobodnu uporabu s internetske baze fotografija Pexels.)