ČITATELJU

Hipokrite stari – moj jednaki – brate!
(C. Baudelaire)

Jednoga davnoga dana (bilo je to prije trinaest godina), Booksa i Fero shvatili su da se vole. Nažalost, kako reče Tolstoj, sve su nesreće drugačije, a njihova bijaše u tome što nisu mogli imati djece. Mnogo su se voljeli, mnogo su pokušavali, ali sudbina ih nije htjela blagosloviti potomstvom.
A onda, iznenada, na početku dvanaeste godine njihove ljubavne sprege, dogodi se čudo. Booksa zanese, te nakon napornih devet mjeseci i dvije radionice, porodi djetešce. No, babica Ana, njihova vjerna druga, počne vikati “To je Zlo! Zlo! ZLO!” čim je na ruke primila novorođenče. Zabrinuti roditelji upitaše je što joj je.
“Strašno! Ako ga se ne riješite, ono će postati vaša propast!” reče i pobježe glavom bez obzira.
Booksa i Fero se iznenađeno pogledaše i bez riječi sporazumješe. Anu je valjalo poslušati. Kroz njezine ruke prošlo je toliko djece, pa valjda zna što govori. Booksa uze djetešce i brže-bolje ga zamota u meki ogrtač, pa ga zajedno odnesoše u ono što ljudi zvahu Programom. Bila je to nedovršena kuća od drveća u kojoj je živio bradati čovječuljak.
Kada su ostavili ZLO pred njegovim pragom, tiho, da ih nitko ne čuje, vratili su se kući i zavjetovali jedno drugomu nikada ne reći za strahotu koju su doživjeli. Ipak, kako takve stvari idu, uskoro su odlučili pokušati ponovno, pa će valja i opet, i opet… Ali to je već neka druga pripovijest.
A ZLO? ZLO je raslo sretno i zadovoljno u rukama udomitelja, spremno da jednoga dana pokaže čitavu raskoš svoga bivstva svojim roditeljima, da ih dočeka i kaže: “Ha! Gledajte sad!” I, začudno, nije gajilo zle namjere prema njima.

Eto… Ta priča, kao i svaki mit, ima nedostataka. Ili, još gore, možda ima velikih rupa, koje bodu čovjeka u oko. Ali takva je – kakva je, i zgodno objašnjava tko i što je ZLO. No, možemo to obznaniti i drugačije. Na primjer, riječima naše članice PGK:

Mogli smo biti ‘Sedmorica veličanstvenih’, ‘Sedam kozlića’ ili ‘Sedam patuljaka’, ali među nama je više Snjeguljica, iako nam ne nedostaje ni oštrih vučjih zuba. Željeli bismo reći ono što nam je Navrh jezika, ali većini ljudi nas su pune ruke. Od Prozaca dobivamo napade agresije, a za late bloomerse dvoje kvari prosjek. Kada se podvuče crta, računica kaže 259. Dvije stotine pedeset devet. Čega? Godina. I barem toliko kratkih priča: dobrih, zlih i onih u kvaru.

Za sve pametnice koje će na donjem popisu prebrojati osam imena, recimo da sve gore rečeno stoji i s brojem osam: i Mrska osmorka i Oceanovih osam i Super 8... Ili još jednostavnije, kada nas budu pitali, mi ćemo reći: “Omaklo nam se” 😛


ČLANOVI

ZLO, taj tajanstveni akronim komu nitko ne zna stvarno značenje, čine (abecednim redoslijedom):

Marina Arnaut Stefanović

Ne znaš kako si se zatekao u pustinji, tja samo si otišao kupiti cigarete. Već danima lutaš i nisi siguran hoćeš li jedne noći, tek tako, naići na Maloga Princa, ili ćeš skapati od žeđi. Nakon tri dana hoda nabasat ćeš na oazu, a u oazi sjedi djevojka od neba. Pitaš je kuda je put za kući, a ona ti kaže da za tebe nema puta. “Zašto?” pitaš je prestrašeno. “Zato što si ti put”, kaže ti, a ti shvaćaš da nikada nisi niti izišao iz kuće.

Ivana Bahun
Kirurginja je otvorila pacijentova prsa. Rukom te potaknula da pogledaš unutra. Nisi se mogao natjerati, zato te malo pogurnula. Tamo gdje je trebalo biti srce, ugledao si svjetlucavu mračnu tekućinu. Pogledao si je zbunjeno, ali ona nije bila zbunjena. Posegnula je rukom, bez imalo straha, i na površinu povukla bijuće srce. Tako jednostavno pokazala ti je smisao života. Fina čipka žila i tvoje ruke na njoj.

Petra Gverić Katana
Ratnica se grohotom nasmijala kada je pored tvojih ušiju zamahnula dugom sabljom. Bio si iznenađen i pomalo prestrašen. Zaustavila je konja i sjahala. Nasred pustinje mogao si se nadati samo dvjema stvarima. Slobodi ili smrti. A onda je progovorila. Njezine riječi pomogle su ti shvatiti kakve te gluposti plaše. Živiš! Čak i žedan, gladan, bos i premoren: okružen si suncem i čitavom fantastičnom širinom svemira.

Maja Marchig
Pomilovala je tvoje čelo. Pričala je priču o ljudima, a takve su priče najljepše. No, u trenutku kada te obavio san, trznula te varijacijom na temu, a zatim i oštrim pogledom. “Nikada se ne smiješ prepustiti, znaš?”, upozorila je. “Ali tako nikada neću zaspati”, rekao si. “I nema potrebe. Za tebe će sniti mačke. San je ionako mačji posao”, obrecnula se, pa povukla dim dopola spaljene cigarete.

Igor Marić
A mislio si da će te starac, koji te izgubljena u šumi pozvao u svoju kolibu, spasiti? Sada, dok visiš naglavačke iznad bezdana, a po deblu na koje si obješen šeću vukovi, razmišljaš što si mogao učiniti drukčije. Odbiti predavanje o seksualnim navikama starih Grka? Ostati budan tijekom izlaganja o vrstama pokrivala za glavu? Možda si, ipak, zgriješio samo u tome što si poželio babu bližnjega svoga. Njegovu babu.

Goran Paladin
Kako ti je samo palo na pamet za raspad svoga braka kriviti slastičara? Njegova torta bila je, bez sumnje, najbolji dio tvoga vjenčanja. Ipak, razumljivo je da te time razočarao. Ponudio ti je više nego što si zaslužio. Tražio si nešto u skladu sa svojim mogućnostima, a dobio daleko više od toga. Slastičarova dobrota ukazala ti je na vlastite mane. A na kraju te i dokrajčila. Možda je tvoj šećer zapravo kriv za sve…

Ivana Pintarić
Sjećaš se što ti je rekla, ali ne sjećaš se da si je posjetio. Sjećaš se što si joj priznao, ali ne sjećaš se što te natjeralo. Osjećaš se potpuno izmijenjeno, ali u tvome novčaniku sve su novčanice na svome mjestu. Netko te prevario, ili si ti nekoga prevario. A onda se sjetiš: glavni krivac je ona, Madam Mirage, sa svojom kristalnom kuglom, stravom, kašikama i grahom. Odvela te u neki sasvim drugi svijet. Sam si kriv što si joj se predao. Iako… Nitko te ništa nije pitao.

Sandra Vlašić
Nježnim rukama usadila te u tlo. Pod tabanima si osjetio udobnu mekoću vlažne crnice dok je tvoje listove zasipala prethodno iskopanom zemljom. Na kraju je stisnutim šakama utabala usko područje oko tvojih nogu kako bi se bolje primio. Kada se uspravila, učinila ti se viša od tebe. Htio si primijetiti da ste do maloprije bili jednaki, ali te preduhitrila: “Narast ćeš opet. Ja ću te zalijevati.” Sve ti je govorilo da si nadrapao, ali, jednostavno, nisi joj mogao ne povjerovati.


ZA KRAJ

Gornje fotografije je s mnogo strpljenja i razumijevanja načinila fotografkinja Inia Herenčić, kojoj se srdačno zahvaljujemo. Njezin Facebook račun možete pronaći ovdje.

Naposljetku, što dodati? Osim – čitajte nas i pratite naš razvoj! Uvjereni smo da će na tomu putu biti mnogo čega zanimljivoga.