Ova priča je istinita u onoj mjeri u kojoj se usudim lagati.
Nad Njemačkom se stuštila njemu strana tama.
U polumraku malene sobe, na polovnome dvosjedu, poguren uz naslonjač za ruke, sjedio je Avdija zagledan u nijemi televizor koji je prosipao višak svjetlosti po njegovu naboranu licu i baburastu nosu. Imao je osjećaj kako mu svaka fotonska nit kao igla bode stražnju stranu očnih jabučica i prodire nekamo duboko, daleko, sve do samoga maloga mozga.
Zovem se Jusuf, sin majke Sfinge. Volim ljude. Volim svijet.
Bzzzzummm. Izbjegao sam lijevog, provukao se između dvojice na mjesto ispred žutog i ponovno bio prvi. Bezgrešni letač. Baš kao moj otac i otac mog oca, svi smo mi prvi od najboljih. Grobnica oca Kefrena govori to sa svih svojih 136 metara. I onim vrhom od granita koji je natukao led u zadnje vrijeme više nego ispržilo sunce sve one tisuće godina.
Ušuti. Ušuti. Ušuti. Ritmički je ponavljala mantru i brojala korake. Pet lijevo, sedam desno, pa ispočetka. Što god napravila, bezumno vrištanje, plač bez natruha suza nije jenjavao. Promijenila je pozu prebacivši dijete na drugo rame. Plač je oslabio na trenutak, a onda se opet razmahao i zaorio malom sobom. Suho, sito, na rukama ili u krevetiću, nije prestajalo plakati. Mjesecima. Stisnula ga je čvršće na prsa. Postaje sve težom za držati, pomisli, i stane ponovo u sebi brojati. Pet lijevo, sedam desno.
Tako je! Javno čitamo sredinom travnja u Zagrebu. (Usavršili smo čitanje naglas. Toliko da iščekujemo i poziv s Radija Sljeme. Antene. Bilo kojeg.) Više informacija o samome događaju u sljedećem nastavku ove najave. Nemojte zaboraviti. Pratite Z.L.O. putem web ili FB-stranice da biste bili u tijeku.
Jest; imala je tu crnu kosu i bijelu put, imala je čak i onu haljinu s nabubrenim lažnim bicepsima i strukom za gušenje, i vinske obraze, i sve to, ali nije imala sedam patuljaka u svome životu. Ostala je bez jednog.
Powered by WordPress & Theme by Anders Norén
