Ako budeš dobra, kupit ću ti sladoled.
Stojim u haljinici, počešljana na razdjeljak ukroćen s dvije špangice da mi kosa slučajno ne bi kliznula u nered, prislanjam nos na prozor tramvaja i promatram. Na suprotnoj strani Maksimirske je slastičarnica, kugla sedam kuna. Naučila sam čitati već s pet godina. Volim sladoled, možda mi je to čak i najdraže jelo. Ta mala što stoji s mamom u tramvaju, ista ja.
Autor: Sandra V
Svaki put ista fora. Želja s lijeva, znatiželja s desna, svaka sa svoje strane prime me pod ruke, uvuku u taj prolaz kod kazališta i ja zalijepim nos na vrata lokala prekrivena debelim slojem prašine i smoga.
Bila je lijepa topla jesen kada sam stigao u tu novu obitelj. Indijansko ljeto, kažu Englezi, oni ovdje kažu da je bablje.
Bilo je to prije gotovo dvanaest godina. Odmah nakon njihova vjenčanja. Bio sam nešto kao poklon, premda, više su me trebali nego željeli. Bio sam lijep i velik, zabavan, pun dobrih priča i slika. Smjestio sam se u dnevnom boravku, oko mene bilo je naslaganih diskova s muzikom, pored mene, slijeva i zdesna, bili su veliki zvučnici na koje su spojili staru Toscu koju je Ona dovukla iz podruma, a na zid iznad moje glave objesili su dva Hundertwasserova plakata, isto šarena i lijepa. Sve je bilo novo i svježe, samo je iz tih zvučnika povremeno treštala preglasna muzika koju je slušao On dok Nje nije bilo kod kuće.
Zovem se Jusuf, sin majke Sfinge. Volim ljude. Volim svijet.
Bzzzzummm. Izbjegao sam lijevog, provukao se između dvojice na mjesto ispred žutog i ponovno bio prvi. Bezgrešni letač. Baš kao moj otac i otac mog oca, svi smo mi prvi od najboljih. Grobnica oca Kefrena govori to sa svih svojih 136 metara. I onim vrhom od granita koji je natukao led u zadnje vrijeme više nego ispržilo sunce sve one tisuće godina.