Ispod zavoja uvijek svrbi. Prvo lagano škaklja, onda svrbi, onda pika i postaje neizdrživo. Kad više ne mogu izdržati, češem se preko zavoja. Kad rana svrbi, i onda se češem, dok ne zaboli. Imam dvije rane na nozi. Jednu kroz koju je metak ušao, a drugu, pod kutem, gdje je metak izišao nakon što je slomio kost. Dok se ovako češem i gledam mjesečinu na stropu ove naše bolnice, sjetim se da sam jučer navršila sedamnaest godina i da mi je to bio najljepši rođendan u životu. Moram oprati gaće!

Uspravljam se u krevetu, pažljivo spuštam noge. Samo ova zdrava doseže do hladnog kamenog poda. Ona druga je malo kraća. Samo su je tako mogli namjestiti. Skidam gaće i stavljam ih oko ruke, a onda uzimam i štaku pa ustajem. Noću je netko uvijek dežuran. Obično je to vojnik kojemu nije dugo ostalo. Stojim bosa na vratima samo u spavaćici. Hladno je. Gledam u hodnik u kojem nikoga nema. Soba za pranje na kraju je. Hodam. Već neko vrijeme noću je mirno. Ako je još tko budan i pati, onda to čini u tišini. Barem nitko ne ide prati gaće po noći kao ja. Sram me je po danu. Nemam nego te jedne.

I rat je sramota za ženu – na neki način. Nije teško pušku nositi niti boriti se, ima nas jačih od nekih muškaraca. Ali sramota je kad si prljava, kad se ne razlikuješ od mladića, osim po pletenici koja viri ispod kape. Kad dođe ono vrijeme u mjesecu, a nemaš gdje zastati, niti kako doći do malo vode za pranje, onda samo hodaš dalje. Možda će za odmora biti prilike da se nekako očistiš, ali uniforma ostaje prljava.

Palim svjetlo u prostoriji za pranje i zatvaram vrata iza sebe. Korito za pranje je zidano i nisko. Ne mogu klečati, pa sjedam na rub. Pustim da gaće padnu na dno i puštam vodu. Gledam kako voda natapa mekanu tkaninu i pitam se gdje su kupljene. Gledam svoju zavijenu nogu. Neka još malo teče. Uzimam u šaku malo sapuna u prahu. Mastan je i žut. Drvena štaka klizne s korita i padne uz rezak zvuk. Zatvaram vodu i sagnem se da u koritu raspjenim sapun. Perem to jedino što imam i pjevam tiho, ispod glasa, pjesmu koju sam naučila kod kuće uz potok. Pustim još malo vode da isperem sapunicu. Iscijedim gaće koliko mogu i tresnem ih na dno korita, a onda se, ne znam zašto, glasno nasmijem i samu sebe uplašim u tišini. Mokre gaće opet stavim oko ruke i, dok pokušavam dohvatiti štaku, čujem kako mi se iza leđa otvaraju vrata. Nisam ni pogledala prema vratima, ali znam da je to dežurni.

– Trebaš pomoć?
– Hvala – čujem kako se saginje i uzima štaku.
– Evo.

Lice mi je zažareno dok mu gledam u oči. Luka je dežurni. I on mene sad gleda u oči, ali vidim da mu je neugodno. Nije on kriv što ja sjedim ovdje samo u spavaćici, a gaće nosim oko ruke.

– Znaš da nije dozvoljeno hodati po noći.
– Znam.
– Ja sam Luka – znala sam tko je on.
– Dunja.
– Ugasi svjetlo za sobom – reče, okrene se i ode.

Gledala sam za njim kako polako hramlje niz tamni hodnik. Sasvim je dobro hodao. Tako sam upoznala svog muža.

Kratka priča “Noga” prvi put je objavljena na stranicama booksa.hr u sklopu zbirke priča nastalih tijekom Ferićeve radionice kratke priče, i možete je pronaći ovdje.

(Fotografija: “Petrova gora”, autor: Lovro Rumiha / Flickr)