Probudila se kada ju je nepoznati čovjek s bradom do prsne kosti ošamario. Nije se sjećala gdje je zanoćila. Pokušala se dokopati bilo čega prepoznatljivoga u svome umu, ali je vrlo brzo odustala. Znala je samo da ne zna kako se našla tu.
Sjedila je u kutu na prljavome betonu. Zidovi su bili ogoljeni od pločica. Ostali su samo krugovi od keramičkoga ljepila. S plafona je poput ribarske mušice visjela žarulja. Jedini izvor svjetla. Okvir nije sadržavao pripadajuća vrata.
U suprotnome kutu, na drvenoj stolici, sjedio je još jedan bradonja. Nešto je rekao onome koji ju je ošamario, zbog čega je ovaj izišao i stao ispred prostorije. Znala je to zato što je zvuk koraka zamro nakon samo par sekundi. Čuo se zvuk lupanja metalom, očito je uzimao oružje.
―Sabah hajrula.
Koji kurac, jebote! Ostade preneražena. Kome on sabahajrula?
―Mali, nemoj da se zajebavaš―oblikova suhim usnama.
―Zajebavam? Samo sam Vam poželio dobro jutro.
Pričao je s teškim brđanskim naglaskom. Otkud je ovaj sišao, zapitala se. Ali dobro, svi naši momci su dobrodošli, smisao za humor nije obvezna kategorija.
―Zašto me onaj vojnik ošamario?―upita ljutito.
―Bili ste u nesvijesti.
―Zašto?
―Imali ste nezgodu.
―Kakvu!?―dreknu uplašeno na njega.
―Gospođo, smirite se. Malo ste se udarili u glavu dok smo se vozili.
―Kuda smo se vozili? Gde smo? Kakvo je ovo mesto?
―Zar ne znate?
―Ne znam.
Pogledao ju je sažalno, znajući da je patila od bljeskova senilnosti. Valjda ju je onaj udarac kundakom dobro poremetio. Nema veze, rekao si je bradonja, uskoro će doći k sebi. Ustao je i položio joj ruku na rame. Gledao ju je nekoliko trenutaka, a zatim joj pomogao ustati. Otresla je prašinu s plavoga kompleta, a zatim prošla rukama kroz kosu. Bila je spetljana i puna prljavštine.
―Nano, ovo je Manjača.
―Pa, zašto mi odmah nisi rekao?―ona uzdahnu s olakšanjem. Kroz um joj, doduše, proletje sumnja: otkud Balije među nama, ili je to samo neki sin domovine pokupio stranjski govor. Jebala ga nana nanina. Ali, dobro…
―Sine, vodi me do komandanta.
―Njemu smo i pošli―nasmiješivši se reče vojnik.
―Odlično!―uskliknu pa krenu prema vratima, no na prvom desnom koraku joj se zavrti u glavi. On priskoči i pridrži je. Reče joj da uspori, pa je pod ruku izvede u dvorište ispred.
A u dvorištu stotine ljudskih kostura stoje u stavu mirno. Čak ih ni proljetni ili jesenji vjetar nije mogao poremetiti. Nije znala koje je godišnje doba. To ju je malo zabrinulo. Zašto se ne sjeća? Pogleda svoga pratioca upitno, a on joj se osmjehnu.
―Vaši―reče joj.
―Jesu, bogami, pogan ljudska―promrmlja.
Vojnik je odvede do polovice otvorenoga prostora. Okrznuti zidovi bili su pri vrhu okrunjeni bodljikavom žicom.
―Želite li ih pogledati?―upita je puštajući je iz pridržaja.
―Gamad? Svakako. Volim da vidim njihove muke. Znate, smeće ne treba da se čuva. Treba da se baci, spali…
Vojnik se oduševljeno nasmija.
―Pa hajdemo se malo zabaviti.
―Da li će komandant da čeka?
―Hoće, hoće, ne brinite―utješi je.
Ona se taman malo opusti i obradova prizoru što će uslijediti, kada se začu ezan. Trznu se na lijevo, u smjeru zvuka, otkud ezan, pobogu, sred svete zemlje, a onda pogleda natrag na vojnika. No, on više nije bio vojnik. Bio je koljač. Njegova brada učinila joj se neurednijom. Sada ju je gledao svirepo. A zatim je počeo izgovarati šehadet.
―U kurac!―kriknu Biljana Plavšić, shvativši sve; baci se ka tlu, ali joj sačma iz njegove puške raznese pola lubanje prije nego što je pala.
U pozadini, među mnoštvom se začu vapaj i duboki uzdasi. Neki muškarci skrenuše pogled. Koljač kleknu pred rastureno truplo, pa se primaknu tamo gdje je nekada stajalo lice.
―Dobro došli u Republiku Srpsku―šapnu.
(Fotografija je preuzeta s licencijom za slobodnu uporabu s internetske baze fotografija Pexels.)