Vjetar i dalje puše

Ušuti. Ušuti. Ušuti. Ritmički je ponavljala mantru i brojala korake. Pet lijevo, sedam desno, pa ispočetka. Što god napravila, bezumno vrištanje, plač bez natruha suza nije jenjavao. Promijenila je pozu prebacivši dijete na drugo rame. Plač je oslabio na trenutak, a onda se opet razmahao i zaorio malom sobom. Suho, sito, na rukama ili u krevetiću, nije prestajalo plakati. Mjesecima. Stisnula ga je čvršće na prsa. Postaje sve težom za držati, pomisli, i stane ponovo u sebi brojati. Pet lijevo, sedam desno.

Dok je pokušavala zanijeti, prisjećala se svih pjesmica koje je davno prije čula. Riječi su joj stizale same od sebe zajedno s melodijama. Pjevušila bi ih sama sebi pospremajući ujutro kuću ili pješice putem do posla, prije nego što je dobila otkaz. Sad se iznutra čula samo tišina, još tiša pored dugo željenog djeteta koje nije prestajalo plakati od kad je otvorilo oči. Ponekad bi danju, kad bi ostala sama s njim, stajala nad krevetićem, puštala ga da plače i čekala da osjeti nešto, bilo što. Kad bi ga plač dovoljno izmorio, dijete bi ležalo nepomično, u nekoj vrsti polusna i tad bi joj izgledalo kao komad namještaja iz drugog vremena ili ukrasni jastučić koji bode u oči i ne uklapa se u prostor.

Prišla je prozoru i gornjom stranom dlana prešla preko stakla. Vani se već danilo. Vjetar je mahnitao u polugolim krošnjama. U lijevom kutu dvorišta stara se lipa grčila pod njegovim naletima. Pet lijevo, sedam desno. Zazivanje iz kuhinje čula je tek iz trećeg pokušaja. Spustila je zajapureno dijete u krevetić na bok i izišla iz sobe ne gledajući ga više.

Nije propustio pitati je li sve u redu i zašto mala plače iako su i njegove su oči bile prošarane ispucalim kapilarama. Na sebi je već imao donji dio radnog odijela. Gornji je dio bio uredno prebačen preko naslona stolca, kao da ga grli. Mirisao je na omekšivač. I njen muž je mirisao po omekšivaču, osjetila je mimoilazeći ga. Pristavila je kavu, naslonjena na sudoper gledala u njegova široka leđa kako se gube na izlazu iz kuhinje i čekala. Kao na pritisak tipke, plač je uskoro utihnuo. Stisnula je zube i čvršće se križima uprla u hladni rub sudoperskog korita.

Donio je dijete na rukama. Cijelo mu je stalo na jedno rame. Nos je zagnjurilo u udubinu gdje su završavale prosijede čekinje na očevom vratu. Nije spavalo. Iz nosa i ustiju cijedila mu se prozirna slina. Muž je uzeo kuhinjsku krpu i podložio je pod glavu djeteta. Bilo je posve mirno. Sjeo je za stol i nastavio jesti ohlađenu kajganu slobodnom rukom. Prepustila se jutarnjem autopilotu. Mehanički je zakuhala kavu, ulila je u dvije šalice iz rasparenih servisa, jednu stavila pred njega, drugu odnijela do dvostrukog prozora na suprotnom kraju kuhinje. Odložila ju je u plitku nišu pored tegle s ciklamom koja je cvala dva tjedna nakon što ju je dobila i poslije više nikad, iako je njena majka tvrdila da će joj taj sjeverni prozor odgovarati. Nije cvala, ali odbijala je uginuti čak i kad bi je namjerno zaboravila zaliti. Nije shvaćala zašto je ne može baciti. Zašto ne sjedneš, pitao je. Okrenula se i pogledala u mali potiljak prekriven busenom crne kose na njegovom ramenu. To je bilo prvo što je vidjela kad su je probudili nakon carskog reza. Nije znala da se dijete može roditi s toliko kose. Posve joj je prekrivala tjeme i pola čela. S tri mjeseca su joj morali skratiti šiške.

Odgurnuo je prema sredini stola tanjur sa sluzavim ostatkom žumanjka, naslonio se u stolici i krupnom šakom prekrio glavu djeteta. Pružilo je prste, tanke poput šibica, nekud neodređeno, kao da ih rasteže i nastavilo kunjati polusklopljenih očiju. Osjetila je i svoje kako se zatvaraju.

Trgnuo ju je udarac masivne borove grane o prozor. Pogledala je u dvorište. Vani se i živo i neživo gibalo. Vani su stvari živjele. Visoko iznad njihovih glava, iznad tjemena kuće, vjetar je režao kroz iglice bora. Poput čaglja zalutalog u grad. Preko puta ulice, na krovu susjedne kuće, izvijale su se limene ploče. Negdje su udarale rolete. Ili je to moglo biti nešto drugo.

– Moram krenuti – rekao je i ustao od stola. Prije nego što joj je stigao predati dijete, krenula je skupljati prljavo posuđe i ne gledajući ga rekla neka vrati malu u krevetić. Iz dječje se sobe uskoro ponovo čulo prvo meketanje, pa plač. Odvrnula je slavinu s vrućom vodom i stavila ruke pod mlaz. Ne okrećući se od sudopera čula je muža kako se vraća, navlači gornji dio radnog odijela, uzima vrećicu s užinom i prilazi joj s leđa. Spustio je dlan na njena križa i usnama joj okrznuo obraz.

– Trebalo bi porezati tu granu bora – rekla je – da ne razbije prozor ako nastavi ovako puhati.
– Sutra ću.
– To si rekao i jučer. I prekjučer.

Stajao je iza nje ne znajući kamo bi sam sa svojim velikim sporim tijelom. Grubo je odložila tanjur i šalice na sušenje nadajući se da je barem jednu okrhnula.

– Možda stignem danas. Ako prije završim.
– Možda prestane puhati – obrisala je ruke o vlažnu krpu.
– Jel trebaš što novaca?
– Ne trebam.

Posegnuo je za stražnjim džepom hlača, iz novčanika izvukao novčanicu i odložio je na stol prekriven mrvicama i otiscima šalica.

– Budite mi dobre vas dvije – rekao je na izlazu držeći vrata da se ne zalupe. Kuća se ispunila hukom i šuštanjem izvana, prije no što su je opet preuzeli poznati zvukovi. Zujanje hladnjaka. Sporadično kapanje pipe. Dijete.

U dječjoj je sobi privukla fotelju prozoru, uzela na ruke dijete koje je bez prestanka grcalo i spustila majicu s lijevog ramena da oslobodi dojku. U mala iskrivljena usta gurnula je bradavicu izobličenu do neprepoznatljivosti, smeđu i nabreklu. Dijete ju je prvih par puta ispljunulo, a onda krenulo vući mlijeko. Kao da gleda film stišanog tona, kroz prozor je pratila muževljeve pokrete dok je otvarao ogradu, stavljao kutiju s alatom u auto, mahnuo susjedu preko puta, uvježbanim manevriranjem izveo auto iz dvorišta i krenuo niz ulicu. Čovjek preko puta se također spremao na posao. Čovjek preko puta je za svoj posao odijevao odijela. Danas je nosio tamnosivo. On sigurno nije jeo kajganu za doručak baš svakoga dana. On je sigurno jeo jogurt i žitarice. Ili tost. On nije imao ženu. Ni djecu. Ponekad se pitala kakav bi osjećaj bio spremati njega na posao, dodati mu aktovku ili popraviti kravatu. Poslije posla ići zajedno na trčanje. Navečer u kino ili restoran.

Kad se najelo, prebacila je dijete preko ramena i šetajući duž sobe čekala da podrigne. Pet lijevo, sedam desno. Bljucnulo joj je nešto mlijeka po leđima i ispuštajući tihe zvukove nalik stenjanju počelo se meškoljiti. Odložila ga je natrag u krevetić, promijenila mu pelenu i kratko otvorila prozor kako bi provjetrila sobu. Dijete se i dalje glasalo. Nije shvaćala što želi. Niti je ono shvaćalo što ona očekuje od njega. Što je očekivala da će se dogoditi kad napokon dođe. I dalje je nešto nedostajalo. Majka je tvrdila da će joj već doći, s vremenom. Da se samo trebaju naviknuti jedno na drugo. Još uvijek je čekala da se pokaže da je majka imala pravo. Kao s mužem. Tu je imala pravo. Mogla je i gore proći. Mogla je ostati u selu, bez posla, bez budućnosti, završiti s jednim od onih očajnih starih dečkiju. Ostaviti kičmu na polju. Dobro je prošla. On je krasan čovjek. Dobričina. Budi zahvalna, rekla je majka. Mogao je izabrati neku drugu.

Stajala je pored krevetića i gledala kako dijete navlači gumeno pače, mokro od sline i suza. Očima koje su još mijenjale boju nesigurno bi, između dva jecaja, fokusiralo svoju majku, nesvjesno koliko joj nalikuje.

Zrak bi se ponekad razrijedio i postao lakši kad bi ostala sama. Jutros joj se omotavao oko vrata. Presvukla je majicu, navukla čiste traperice i izašla iz kuće. Spustila se niz njihovu tihu ulicu i izišla na sam vrh ceste za koju je njen muž i dalje koristio stari naziv, iz vremena kad je tek doselila k njemu. Obrglila se rukama protiv naleta vjetra, pljuckajući kosu koja joj se lijepila za usta i ulazila u oči. Ljudi su se slijevali iz pokrajnjih ulica na tramvajske stanice, odlazeći na posao. Razmaci između stanica su joj se prije činili kraćima. Kad si mogao gledati izloge. Dok su bili puni, svi do jednog. U svakom nešto drugo. Voljela je na putu do posla zastati pred trgovinama s cipelama, unaprijed se veseliti razmišljajući koje bi mogla kupiti na prvoj sljedećoj plaći. Ili pogledati što se novog nudi kod jednog od torbara. Premda je i cipele i torbice rijetko kupovala. Ali mogao si razgledavati. Imao si čime kratiti put. Sad su stanice razdvajali prazni poslovni prostori s natpisima NA PRODAJU ili IZNAJMLJUJE SE ili još gore, oni bez ikakvog natpisa. Samo musava stakla s paučinom u kutovima i smradom mokraće po uglovima vratā. Fasade išarane grafitima. Tu i tamo trgovina rabljenom odjećom iz koje zaudara po plijesni, dućan za otkup zlata ili kladionica.

Na prvom velikom križanju prešla je ulicu i nastavila hodati desnom stranom. Zastala je pred zaključanim vratima iznad kojih se pod udarcima sjeverca klatio izblijedjeli znak s kojeg se više nije mogao pročitati naziv trgovine. Zaklonila je lice dlanovima i naslonila čelo na staklenu stijenu. Kao da će, ako dovoljno jako upre oči, unutra vidjeti nešto svoje. Nešto što je zaboravila ponijeti sa sobom kad je stigla direktiva da zatvore poslovnicu.

Produžila je dalje i na semaforu po inerciji skrenula desno prema parku. Već dugo ovdje nije bila bez kolica i djeteta. No, sad je bilo prerano i prehladno za druge majke i njihovu djecu. Ionako bi se uvijek držala po strani. Njihove priče o naprednoj djeci koja znaju držati olovku s pet mjeseci, a s osam već govore, uvijek su je tjerale osjećati se čudno. Rascvale od ponosa, okupirale bi prostor poput arogantnog korova. U park je dolazila zapravo samo zato što je mala iz nekog razloga tamo bila tiha. Sjela bi na zadnju klupu, napola zaklonjenu grmom jasmina, privukla kolica blizu sebe i tako bi zajedno dremuckale na suncu kad bi ga bilo. Danas je sjela bliže tramvajskoj stanici, na jednu od klupa oblijepljenih žutim lišćem. Zabuljila se u šljunak na stazi i stala brojati kamenčiće. Zeblo ju je po stražnjici. Grad ju je i dalje plašio. Koliko god ga poznavala, svaki put kad bi zašla dublje u njegove spletove, bojala se da će je progutati. Da se s jedne takve šetnje neće znati vratiti. Prenuo ju je crni pas okrznuvši je u trku i njegov vlasnik koji se stao ispričavati. Rastreseno je kimnula i ustala. Trgovine mješovitom robom tek su počele otvarati vrata. Ušla je u prvu na koju je naišla putem nazad i kupila namirnice za ručak, ubrzavajući korak što je bila bliže domu.

Tišina kuće učini joj se neprirodnom. Pošla je ravno do dječje sobe i oprezno odškrinula vrata. Dijete je ležalo na leđima i ručicama si hvatalo stopala, prebacujući se slijeva na desno, kao živa ljuljačka. Odahnula je ni sama ne znajući što je očekivala zateći.

Premjestila ga je u ograđeni prostor za igru u kuhinji i stala pripremati ručak. Iz vrećice je izvukla sirovo pile. Nije voljela dodirivati mrtvu perad, njegovu sklisku naboranu kožu, ali pripremala ju je zbog muža. Želudac joj se digao kad je šaku punu soli gurnula u mlohavo tijelo životinje, a ona još jače ispustila miris sirovog mesa. Dok se pile peklo, ogulila je krumpire i ostavila ih u posudi hladne vode neka čekaju svoj red. Naribala je pola glavice slatkog kupusa, nasolila ga i odložila u hladnjak. Okrenula se po kuhinji nekoliko puta, kao da nešto traži, dok nije shvatila da ju je zbunila tišina. Dijete je bilo tiho iako nije spavalo. Možda je to samo mamac, pomislila je. Prst koji će, ako se za njega uhvati, jednostavno otpasti s ruke. Gangrenozni otpadak, ništa više. Sumnjičavo je pogledavala dijete, bojeći se upaliti radio.

Sumrak je sve ranije padao, to ju je tješilo. U kućama će se uskoro početi paliti svjetla. Ljudi će se početi vraćati s posla. Prvo učiteljica povijesti dvije kuće niže. Došetat će lagano šepajući zbog bolnog kuka, s platnenom vrećicom prebačenom preko jedne ruke. Znat će po lavežu njenih pasa čim uđe u ulicu. Onda jedan po jedan i ostali susjedi koji još nisu u mirovini. Oko sat vremena prije njenog muža, vratit će se i čovjek preko puta. S kuhinjskog prozora se dobro vidi u njegovu dnevnu sobu.

Poslije ručka, kojeg je opet prerano zgotovila, pa ga vratila u pećnicu da ostane topao, nahranila je i presvukla dijete. Opipala mu je čelo i iako se nije činilo vrelim, za svaki slučaj izmjerila mu je temperaturu. Bila je normalna, no ono je opet postalo nemirno i cendravo gdje god bi ga stavila. Boljele su je ruke i leđa od nošenja i ljuljuškanja. Oko pola pet, dan se napokon počeo stanjivati i kopnjeti. Skuhala je još jednu kavu, dijete stavila u kolica i ljuljajući ih pored prozorske niše, pokušala ga uspavati. Kad se iscrpilo, obamrlo je zatvorilo oči i dalje s grčem na licu. Oprezno ga je odvezla s kolicima u njegovu sobu i ostavila da spava.

Kad se vratila nazad u kuhinju, preko puta je gorjelo svjetlo. Granje bora što je pod udarcima vjetra grebalo po prozoru u nepravilnom je ritmu skrivalo i otkrivalo prizor. Muškarac je, kao i gotovo svaki dan, sjeo na kauč i upalio TV. Vidjela mu je samo noge u hlačama ispeglanim na crtu, od bedara naniže. Izuo je cipele tako što ih je omaknuo suprotnim stopalom sa svake noge. Potom je ustao, izašao iz sobe i vratio se odjeven u pamučnu majicu kratkih rukava i donji dio trenirke. Uzeo je uteg u svaku ruku i stao pred svjetlo televizora. Nisu bili veliki, ali izgledali su teško. Po načinu na koji su mu se napinjali mišići pod majicom. Na rukama. Na prsima. Ugasila je svjetlo i brojala s njim. Pet, deset, petnaest. Spustila je ruku među noge. Dvadeset, dvajspet, trideset.  Otkopčala je hlače i uvukla ruku u gaćice. Vlažna mrlja probijala je pamuk. Pedeset, pedespet, šezdeset. Skupila je kažiprst i srednjak i gurnula ih duboko otprve. Sedamdeset, sedamdespet, osamdeset. Grubo je dlanom trljala zapetljane dlake i brojala. Brojala. Brojala.

– Šta je nestalo struje? – krupna sjena upitala je s vrata, tren prije nego što se upalilo svjetlo. Spustio je pogled s njenog lica na ruku u gaćicama. Ugrizla se za obraz i izvukla ruku ne pomičući se s mjesta. Prišao joj je napola otvorenih usta i pogledao kroz prozor, pa opet nju, a onda se okrenuo i teškim korakom izišao van. Promatrala je kako otvara vrata drvarnice i iz nje izlazi sa sjekirom u ruci. Sluzave je prste prislonila na staklo. Čovjek preko puta se i dalje napinjao i brojao. Bor je i dalje mahnitao. Zato je tek naknadno uočila ljestve i noge svog muža, od bedara naniže, visoko gore, i bljesak sjekire popraćen muklim udarcima. Kad ju je posjekao, grana je pala, okrznuvši staklo, na travu pod prozorom. Sišao je s ljestava, odvukao granu pred ulaz drvarnice i odlučnim je pokretima stao komadati u sve sitnije grane, dok nije bio do gležnjeva zatrpan zimzelenim iverjem. Gledala je s prozora sve dok ga je mogla vidjeti. Dok nije pao mrak. Izišla je iz kuhinje prije nego što se vratio i otišla u dječju sobu. Uzela je dijete na ruke i spustila se zajedno s njim na debeli sag. Popravila mu je soknice koje je omaknulo s nogu i slušala zvukove iz kuhinje. Voda. Vrata pećnice. Škripa viljuške i noža po tanjuru. Koraci.

– Posjekao sam onu granu – nadvio se nad njima. – Morali bi uloviti tren kad čvrsto zaspi da joj opet skratimo kosu – još je rekao spuštajući se na koljena i, kao da pruža ruku nepoznatoj životinji, pomilovao čelo svoje kćeri.
– Rekli su na vijestima da će noćas prestati puhati – rekla je. Kimnuo je i s naporom ustao.
– Piletina je bila dobra – odvrati s vrata.

Glasovi s televizije zaječali su s drugog kraja kuće, iz spavaće sobe. Prekrila je dlanom trbuh djeteta i zaljuljala ga lijevo desno. – Mala moja… Da mogu, vratila bih te, znaš?

Djevojčica se zagleda u lice svoje majke, ozbiljno i dugo, pa sa stopala omakne čarapicu i strpa si je u usta.

Priča “Vjetar i dalje puše” je prvi put objavljena u književnom časopisu Riječi, a pronaći je možete i ovdje.