Jednog dana moj je život naprosto završio. Iz uha mi je ispuzala gusjenica. Bila je ljubičaste boje, bar mi se tako činilo dok sam promatrao kako se previja na mom dlanu.
„Dobar dan,“ čuo sam kako me poznati glas pozdravlja i spremio sam gusjenicu u džep. Dok sam vodio taj obični razgovor, morao sam se svim silama oduprijeti porivu da prst zabijem u uho i pokušam doprijeti do nečega. Ne mogu reći da je moj život završio zbog te gusjenice, koja mi je izišla iz uha, niti je to bio osjećaj kakav koji put čovjeka obuzme zato što više nije mlad, ili potreban, ili što ja znam. Jednostavno, bilo je to to. Čudno su me gledali ljudi na ulici, dok mi se cijela glava tresla zbog toga što sam kopao po tom uhu. Čak sam i prst onjušio ne bih li osjetio neki novi miris. Prst je vonjao uobičajeno, ali učinilo mi se da ono malo zmazanoće na prstu izgleda nekako drugačije. Sve je izgledalo drugačije.

Ono što se nametnulo kao sasvim logičan slijed događaja, jest da odem u mjenjačnicu i da zamijenim svoje uho za nečije oko. Na moje sveopće oduševljenje izbor je bio i više nego bogat. Imalo se što za vidjeti. Razlog više da svoju dotrajalu slušnu antenu zamijenim za novi ekran na kojem mogu vidjeti slike kakve poželim.
„Izvolite, slobodno razgledajte,“ djelatnik mjenjačnice ushićen je gotovo kao i ja.
„Vidim, svašta imate ovdje,“ kažem i značajno naglasim ovaj ‘vidim’. „Zanima me ovo oko tu, dolje, ovo zelenkasto“, pokažem prstom, jer nisam siguran jesam li to rekao dovoljno glasno. Uho me ne služi najbolje.
Djelatnik će još ushićenije: „Izvrstan odabir! Imate dobro oko za ovo oko. Svježe, stiglo danas, bistro, pripadalo je djetetu, deset godina, iz dobre obitelji.“
Nisam ni trena razmišljao. Želio sam imati taj nevini dječji pogled na svijet.
„Može zamjena za uho?“ upitam, čini mi se, glasnije.
„Kako da ne, uho je uvijek traženo u elitnim krugovima.“
I tako ću, pomislih, riješiti svoju dilemu bivanja i iznenaditi se kako svijet ljepše izgleda kad imaš mlado oko. Još će uz to biti tiši, pa gdje će bolje!? Taman kad sam pomislio da je moja životna borba došla svome kraju, i da slijedi predaja…

Pretpostavljam da nema uputa za uglavljivanje trećeg, bočnog oka, u vlastitu glavu. Nisam niti pokušao guglati, ljubazno sam se zahvalio na izlasku i jednostavno ga prilijepio za bočnu stranu svoje lubanje, udarcem koji je sličio na autošamaranje. Pristajalo je u rupu ušnog kanala kao da je za njega stvoreno. Trepnuo sam. Sa sva tri oka. Na tren sam izgubio ravnotežu, toliko mi se zavrtjelo u glavi. Odjednom sam mogao vidjeti široku sliku, toliko prostora oko sebe, i zapravo nisam znao kako se s time nositi.

Obuhvaćajući 30% šire vidno polje, poput automobila Google Street Viewa, prošao sam ulicama i otišao na poštu pokupiti genealoški test, koji sam par tjedana ranije, u napadu krize srednjih godina, s interneta naručio i platio ženinom sivom MasterCard kreditnom karticom. Šalteruša je tražila dokaz o identitetu, pa sam joj rekao da pogleda u kuvertu. Učinila je to nevoljko, kao da pretura po tuđem prljavom rublju.
„Ovdje piše da ste 50% Srbin i 17% Mongol.“
Zbog manjka uha nisam čuo ostatak svog identiteta. No, i to mi je bilo sasvim dovoljno. Kada sam izišao iz poštanskog ureda, sjetio sam se gusjenice. Potražio sam je u džepu hlača, dok me tinejdžerica ljubičaste kose čudno gledala. Bio bih se zabrinuo, da mi se u tom trenutku nije učinilo kako je gusjenica ja mom dlanu poprimila oblik konja. Uhvatio sam se za uzde i hitro se uspeo na njega. Preda mnom se pružila beskrajna stepa. S tri oka, jednim uhom i dokazom da u meni kola krv junaka, potjerao sam konja u kas prema obzoru. Negdje u daljini čekale su me tvrđave, vojske i horde žena koje će me za osamsto godina ponovno roditi, ovoga puta možda malo boljega.