ZLO

LITERARNA ORGANIZACIJA

Autor: Z.L.O. Page 1 of 2

100 godina rođenja Vesne Parun

Povodom 100. godišnjice rođenja Vesne Parun ZLO je odlučilo napisati priče inspirirane Vesninim pjesmama i organizirati čitanje tih priča. S obzirom da se ZLO obično sastaje u lokalu Program u Martićevoj, a da je čitanje nešto sasvim drugo od redovnog sastanka, odlučili smo čitati u lokalu Drugi program u Petrovoj. To se pokazalo kao vrlo dobar izbor zbog lokala koji se pokazao kao vrlo prikladan ambijent za održavanje jednog ovakvog događaja.
Pročitano je šest priča koje navodimo redom kako su pročitane: Upute za nesusretanje, Nenavikla na poslušnost, Kriva su djetinjstva, Balada prevarenog cvijeća, Nebiografija Vesne iz Dubrave i Petrina priča*. Čitanje je proteklo u intimnoj atmosferi uz vrlo topao prijem publike.
Hvala Drugom programu koji nam je širom otvorio vrata, hvala gostima i prijateljima koji su nas došli poslušati i hvala Vesni Parun koja i danas svojim pjesmama popunjava praznine u našim dušama.

*Petrinu priču objavit ćemo uskoro!

Ljubičasta gusjenica

Jednog dana moj je život naprosto završio. Iz uha mi je ispuzala gusjenica. Bila je ljubičaste boje, bar mi se tako činilo dok sam promatrao kako se previja na mom dlanu.
„Dobar dan,“ čuo sam kako me poznati glas pozdravlja i spremio sam gusjenicu u džep. Dok sam vodio taj obični razgovor, morao sam se svim silama oduprijeti porivu da prst zabijem u uho i pokušam doprijeti do nečega. Ne mogu reći da je moj život završio zbog te gusjenice, koja mi je izišla iz uha, niti je to bio osjećaj kakav koji put čovjeka obuzme zato što više nije mlad, ili potreban, ili što ja znam. Jednostavno, bilo je to to. Čudno su me gledali ljudi na ulici, dok mi se cijela glava tresla zbog toga što sam kopao po tom uhu. Čak sam i prst onjušio ne bih li osjetio neki novi miris. Prst je vonjao uobičajeno, ali učinilo mi se da ono malo zmazanoće na prstu izgleda nekako drugačije. Sve je izgledalo drugačije.

Ono što se nametnulo kao sasvim logičan slijed događaja, jest da odem u mjenjačnicu i da zamijenim svoje uho za nečije oko. Na moje sveopće oduševljenje izbor je bio i više nego bogat. Imalo se što za vidjeti. Razlog više da svoju dotrajalu slušnu antenu zamijenim za novi ekran na kojem mogu vidjeti slike kakve poželim.
„Izvolite, slobodno razgledajte,“ djelatnik mjenjačnice ushićen je gotovo kao i ja.
„Vidim, svašta imate ovdje,“ kažem i značajno naglasim ovaj 'vidim'. „Zanima me ovo oko tu, dolje, ovo zelenkasto“, pokažem prstom, jer nisam siguran jesam li to rekao dovoljno glasno. Uho me ne služi najbolje.
Djelatnik će još ushićenije: „Izvrstan odabir! Imate dobro oko za ovo oko. Svježe, stiglo danas, bistro, pripadalo je djetetu, deset godina, iz dobre obitelji.“
Nisam ni trena razmišljao. Želio sam imati taj nevini dječji pogled na svijet.
„Može zamjena za uho?“ upitam, čini mi se, glasnije.
„Kako da ne, uho je uvijek traženo u elitnim krugovima.“
I tako ću, pomislih, riješiti svoju dilemu bivanja i iznenaditi se kako svijet ljepše izgleda kad imaš mlado oko. Još će uz to biti tiši, pa gdje će bolje!? Taman kad sam pomislio da je moja životna borba došla svome kraju, i da slijedi predaja…

Pretpostavljam da nema uputa za uglavljivanje trećeg, bočnog oka, u vlastitu glavu. Nisam niti pokušao guglati, ljubazno sam se zahvalio na izlasku i jednostavno ga prilijepio za bočnu stranu svoje lubanje, udarcem koji je sličio na autošamaranje. Pristajalo je u rupu ušnog kanala kao da je za njega stvoreno. Trepnuo sam. Sa sva tri oka. Na tren sam izgubio ravnotežu, toliko mi se zavrtjelo u glavi. Odjednom sam mogao vidjeti široku sliku, toliko prostora oko sebe, i zapravo nisam znao kako se s time nositi.

Obuhvaćajući 30% šire vidno polje, poput automobila Google Street Viewa, prošao sam ulicama i otišao na poštu pokupiti genealoški test, koji sam par tjedana ranije, u napadu krize srednjih godina, s interneta naručio i platio ženinom sivom MasterCard kreditnom karticom. Šalteruša je tražila dokaz o identitetu, pa sam joj rekao da pogleda u kuvertu. Učinila je to nevoljko, kao da pretura po tuđem prljavom rublju.
„Ovdje piše da ste 50% Srbin i 17% Mongol.“
Zbog manjka uha nisam čuo ostatak svog identiteta. No, i to mi je bilo sasvim dovoljno. Kada sam izišao iz poštanskog ureda, sjetio sam se gusjenice. Potražio sam je u džepu hlača, dok me tinejdžerica ljubičaste kose čudno gledala. Bio bih se zabrinuo, da mi se u tom trenutku nije učinilo kako je gusjenica ja mom dlanu poprimila oblik konja. Uhvatio sam se za uzde i hitro se uspeo na njega. Preda mnom se pružila beskrajna stepa. S tri oka, jednim uhom i dokazom da u meni kola krv junaka, potjerao sam konja u kas prema obzoru. Negdje u daljini čekale su me tvrđave, vojske i horde žena koje će me za osamsto godina ponovno roditi, ovoga puta možda malo boljega.

Postoji li recept za budućnost?

… ima ih mnogo, ali niti jedan nije sto posto točan jer budućnost je, budućnost je… budućnost.

No postoji jedan koji je napisala Sandra kao svoju viziju koja se temelji na znanstvenom istraživanju Svjetske organizacije za zaštitu prirode, WWF, o utjecaju klimatskih promjena na stanje mora i oceana te na mali gospodarski ribolov u zemljama u razvoju.

Kratka priča dio je serije znanstvenih monologa koju je pokrenuo WWF Adria 2020. godine, a do sada ima svoju hrvatsku audio verziju u interpretaciji Filipa Šovagovića koju možete poslušati ovdje;

i audio-video verziju na slovenskom jeziku u interpretaciji Petera Harla koju možete pogledati i poslušati ovdje.

Imate li vi svoj recept za budućnost ?

DokOniČitaju! – (foto)izvještaj

U ovo doba godine kada se od božićnih skladbi na radiovalovima teško može uteći, a uteći treba jer dotične mogu dovesti čovjeka na rub pameti, mi smo zaklon pronašli u podrumu Kulturnoga centra Mesnička. Kako i zašto je do toga došlo ni sami nismo sigurni, no znamo da smo, budući da smo se već zatekli u prostoru opremljenom mikrofonom, ozvučenjem, ugostiteljskom uslugom i nekolicinom gostiju, 23. prosinca 2019. odlučili pustiti svoje priče iz kaveza tišine. Kako je taj čin izgledao možete vidjeti na fotografijama u priloženoj galeriji, a s naših izraza lica možete iščitati i koliko dobro smo se tom prilikom zabavili.

Većinu priča koje smo čitali objavit ćemo kroz sljedećih nekoliko dana na našim stranicama – svekolikom pučanstvu na uživanje.

Do sljedećeg slušanja i viđenja!

Noć knjiga (i uspjeha)

Jučer, 23. travnja 2019., diljem našega plavoga planeta obilježen je Svjetski dan knjige i autorskih prava. I mi smo, takvi kakvi jesmo, ljubitelji pisane i čitane riječi, imali ulogu u njegovom proslavljanju u Zagrebu.

Konačni obračun kod Ogrizovića

Sinoć je (23. studenoga) u Knjižnici Bogdana Ogrizovića održano posljednje čitanje članova ZLO – literarne organizacije u sklopu projekta Zagrijavanje, pod vodstvom dragoga nam Romana Simića, na kojemu su priliku predstaviti se publici imale Petra Gverić Katana i Sandra Vlašić.

Ivana P. na Zagrijavanju

Sinoć, 26. listopada 2018., u Knjižnici Bogdana Ogrizovića održalo se novo Zagrijavanje s Romanom Simićem na kojemu se predstavilo četvero autora, a među njima i naša Ivana Pintarić. Pred brojnom publikom ona je predstavila sebe i svoj rad te, nakon ugodnoga razgovora s voditeljem, pročitala nekoliko autorskih priča koje je auditorij popratio srdačnim pljeskom.

Nakon kraće stanke, sinoćnji event može se smatrati našim povratkom na književnu scenu. U studenomu slijedi predstavljanje preostala dva člana naše organizacije, Sandre V. i Petre G. K., koje ćemo pravovremeno najaviti.

ZLO FTW!

Smaranje i Igor pri Arteistu

Uzbuđenje protekloga tjedna prelilo se i na početak novoga! Nekoliko stvari želimo zavesti u ovaj svemrežni dnevnik.

U jari nogometne groznice, 8 srpnja, održali smo javno čitanje svojih priča u sklopu događanja u organizaciji Književne grupe 90+ i Tko čita? pod nazivom “Deset sati smaranja”, na kojemu je sudjelovalo 40-ak autora, koji su deset sati čitali svoja djela u Art Parku. Na dnu ove objave možete pogledati galeriju s fotografijama s događanja.

Nadalje, ponedjeljak je donio objavu priče našega Igora Marića pod naslovom “Deda” u sklopu Arteistovog cikličkoga natječaja za najbolju kratku priču.
Moguće ju je pročitati na sljedećoj poveznici.

I za kraj, sretan rođendan našemu Goranu!

Plodovi lipanjskoga Zagrijavanja

Vrijeme je za novi album! Maja i Marina sinoć, četrnaestoga lipnja, od sedam časova i trideset minuta, bile su u napadu: njihova inteligencija, šarm, nadarenost i potpuni nedostatak (primijetne) treme pridonijeli su tome da i ovomjesečno izdanje Zagrijavanja bude lijepo iskustvo koje je bilo šteta propustiti. Ako kojim slučajem niste bili u prilici doći, uplašila vas je sitna kiša ili vam se probudila kronična upala zgloba, uzdajte se u neku višu milost. Mi propuste ne opraštamo, ali ćemo vam rado pokazati par fotografija s događanja!
Još jednom se zahvaljujemo dragome Romanu Simiću na svoj vještini i strasti koju ulaže u vođenje Zagrijavanja te Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića na lijepome prostoru koji su mu stavili na raspolaganje!

Maja i Marina zagrijavaju grad

Došao je i već polako prolazi, u vrućinama i povremenim pljuskovima, i taj mjesec lipanj kada svi imaju nešto što dovršava ili se sprema dovršiti – netko će na odmor od učenika, netko će na odmor od učenja, netko će se spremati na odmor od rada, a netko od nera. Ali najvažnije, postoji jedan događaj koji ne završava, već nastavlja u svojoj novoj epizodi: Zagrijavanje lipanjsko, na kojemu noć prije odluke o pobjedniku finala T-Portalove nagrade za najbolji roman čitaju Korana Serdarević, Tomica Bajsić, te najbitnije – naše Maja Marchig i Marina Arnaut Stefanović! Dođite 14. lipnja u Knjižnicu Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, u 19:30.

Page 1 of 2

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén