a) KONVEKSNOST Ogledala su oduvijek predstavljala izvor nepresušnih inspiracija za pisanje ljubavnih pjesama, ljekovitih, rehabilitirajućih, jer u njima se ogleda žena, i tako nastaju pjesme o njenoj ljepoti i o njenoj fatalnosti, i o boli koju nanosi, i o prkosu i bezobrazluku kojim se žena tako vješto služi.

Iz tog razloga sjedaš pred jedno takvo ogledalo, i čekaš da se pojaviš. Po mogućnosti, malo više lijepa. Malo manje ti. Nakon nekoliko momenata, tvoja ljepša, zazrcaljena verzija tebe pojavi se u odrazu ogledala. Sretna si, napokon ćeš napisati lijepu pjesmu. Ali nemaš čime, jer ti, ovdje ispred zrcala, ti si nestala. Malo je nedostajalo da se sretnete, pa da si napokon kažete u lice – da, bilo je i boljih pjesama, ali naše su istina. Ti si žena koje nema, raskomadana svjetlost, uramljena praznina.
b) NINU NANU Moj tata je imao pet mjeseci kad sam ga vidio u parku u rukama moje bake. Mislim da se smiješio, moj otac-beba, ali ne mogu to znati. Ninu nanu, sve dok ne naraste, pa će smiješak zamijeniti remenom. Ubijao je boga u meni svake druge subote, to slatko dijete od pet mjeseci. Ninu nanu na igralištu. Moj tata je imao pet mjeseci kad sam mu promijenio pelenu. Mislim da je plakao, moj starac-beba, ali ne mogu to znati. Nosio sam mu lampaš na grob svake druge subote.
c) PROLJEĆE Ona druga lešina tog tjedna zaintrigirala je nosnice dvojici detektiva koji su, u pomanjkanju čvršćih indikacija o eventualnim okolnostima počinjenja ovog razvrata, za taj nemili događaj ubojstva i posljedičnog rastrančiravanja žrtve, optužili vrijeme, sjeli u kafić i naručili po pivo. Tek koji sat ranije, ta druga lešina prošetala je svoju najnoviju haljinu cvjetnog uzorka iz ljetne kolekcije, i frizuru ulovljenih valova. Haljina se divno klati na povjetarcu i raznosi njene latice do nosnih pupoljaka dvojice detektiva, i oni pomisle – može li smrt doista tako lijepo da miriše.
d) PRELIJEVANJE Čekali ste tramvaj ti i ti, ti si požurio na prva vrata, a ti si se pozicionirao na rep jedanaestice i motriš tebe tamo gore, kog vraga glumiš sa tom tetoviranom nadlakticom, a ti od tamo gore misliš si što ovaj tamo dolje bulji u tvoju tetovažu, i već ste si antipatični ti i ti, a silazite na istoj stanici, gle sličnosti, ti se uputiš u Špar po gablec, a ti se promeškoljiš jer nekako ti je ovo poznato, bio si već ovdje. Iz vrećice ti miriše pečeno pile, iako si tek krenuo u nabavku. Poslije je došao drugi tramvaj, i taj put ne ulazite. Ti čekaš njega, on čeka tebe, ti i ti stojite na toj stanici, dva stećka pod istim imenom. Večer se navlači preko pruge, kao poplun.
e) BEZNOĆ Ono što ti želim reći jest da, rijeku u kolijevci može zibati najbolja voda, a ipak će kriknuti kad se u nju uvalja naša rahla sjena, jer buđenja su bridovi susreta onih što bdiju nad onima koji samo spavaju. Svi se oni mimoiđu između dvije kapi rashlađenog vriska.
f) CRNO POD NOKTIMA Moja baka nema nokte na prstima. Moj djed nema prste. Moj tata nema šake. Moja mama nema ruke. Moj brat nema tijelo. Moja seka nema dušu. Ja nemam sebe. Ovaj rat od svih je nas napravio jednog kompletnog čovjeka. Zove se Mišo. Jutrom diže rampe na kolosijecima i pušta vagone u tri pi..e materine. Vraćaju se po voznom redu, jedan po jedan, po pokretnoj traci tame. Noć je uporna, neodstranjiva, kao crno pod noktima.