ZLO

LITERARNA ORGANIZACIJA

Kategorija: Priče Page 1 of 3

Balada prevarenog cvijeća

(Ukrajinska duma prema Vesni Parun)
Bila je topla nedjelja,
kad lastavice iz modrina stižu.

Dogovorili smo piknik, natrpali smo vreće slasticama i sad stojimo oko izletničkog stola u parku,
gledamo se preko jezične barijere, oklijevamo razmotati najlone. Ručice posežu za sokovima,
sličice voća na tetrapacima nadglasavaju različitost slova, majke svuda u svijetu slamčice ubadaju
na ista mjesta, na svim je jezicima šećer jednako sladak. Ručice mi pružaju ptičicu od plastelina,
veliku kao nokat mog kažiprsta, prstići su joj utisnuli grb u bojama koje nazivamo našima i oči u
bojama njihove zastave. Zamatam je pažljivo u papirnatu maramicu da ne odleti za travanjskim
suncem među krošnje, nožice trče po travnjaku, glasići se smiju i sasvim se dobro razumiju u igri.
Dječaci su se izuli
da ne bi pogazili tratinčice.
Mlado lišće čavrlja iznad naših glava, a mi pokušavamo odraslo, polako i nježno. Svaka riječ
prelazi tisuću i četristo kilometara brzinom misli, riječi su slične i odbijaju se od naših pogleda u
dlanove. Majke kušaju kolače, bake nas dodiruju, šećer glumi prevoditelja, riječi nalaze put preko
slatkih mrvica. Klimamo si međusobno, razumijemo što ste htjele reći. Razumijete što izbjegavamo
pitati, skrivećki trepavicama milujemo ono prešućeno i izgovaramo hvala, govorimo djeci, reci
hvala, dyakuyu.
Tko bi mislio na tugu neokrečenih soba
i na mrtvace!
Čitam linije njihovih lica kao ćiriličnu početnicu. Povezujem obitelji nitima paučine, da, ovo mi je
sestra, ona govori, ovo je sestrična. Sestra se opasala malom, bijelom torbom, kao da nosi tratinčicu
na boku. Ljupkost ne dotiču godine, ljupkost se ne gubi pod crnim dimom na obzoru. Sestra je moja
kolegica, naše su kćeri odrasle, vršnjakinje. Sestra ne govori puno, ljubazno se smiješi, ja ne
izgovaram, ali me pritišće što kći nije tu. Plešemo istim pokretima kroz travu, na sestrinom boku
blista tratinčica, moja se torba sakrila u hladu. Omatam nas nitima paučine, prste vične tastaturi, oči
oblikovane brojevima, maternice.
Rastvorila je oči od straha tratinčica,
jer nije izuo čizme mitraljezac.
Njene su lijepe oči obrubljene tragovima i kada priča urezuju se novi. Kada kaže trudim se, jedan
izmakne kontroli, niz jagodice. Kada ga pomiluje trepavicama kaže, vi razumijete, vi se sjećate.
Sjećamo se, kažem i zato znamo da će biti dobro. Teško je, ali bit će dobro. Uzet ćemo još jedan
bombon, još jedan zalogaj kolača, Zagrliti baku pored stepenica, na odlasku. Naše će nas krhke
noge odvesti natrag u kuće, naše mjehuriće od sapunica. Divit ćemo se šarenom lomu svjetla i
odlebdjeti u rutine.
Jedno janje izgubilo je mlijeko
i ostalo na cesti zapanjeno;
Neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću.

Upute za nesusretanje

a) KONVEKSNOST Ogledala su oduvijek predstavljala izvor nepresušnih inspiracija za pisanje ljubavnih pjesama, ljekovitih, rehabilitirajućih, jer u njima se ogleda žena, i tako nastaju pjesme o njenoj ljepoti i o njenoj fatalnosti, i o boli koju nanosi, i o prkosu i bezobrazluku kojim se žena tako vješto služi.

Nenavikla na poslušnost ili Daj mi kuglicu najcrnje čokolade

Ako budeš dobra, kupit ću ti sladoled.
Stojim u haljinici, počešljana na razdjeljak ukroćen s dvije špangice da mi kosa slučajno ne bi kliznula u nered, prislanjam nos na prozor tramvaja i promatram. Na suprotnoj strani Maksimirske je slastičarnica, kugla sedam kuna. Naučila sam čitati već s pet godina. Volim sladoled, možda mi je to čak i najdraže jelo. Ta mala što stoji s mamom u tramvaju, ista ja.

Nebiografija Vesne sa Dubrave

Pored ulaza u zgradu stoji susjed i noktaricom reže nokte u leju cvijeća. Nedjeljno je popodne i kroz prozor ne ulazi nikakav osobit zvuk, iza susjedne zgrade se razliježu krici potjere za loptom i sinkope tramvajskih šina. Vrijeme ravnomjerno djeli na intervale tek zvuk noktarice i jedva čujno Adnanovo disanje iza nje, na krevetu pored skica, bilješki i anatomskih crteža. Cijelim tijelom se naslonila na crnu vreću punu nakupina koje bi kasnije mogli zvati umjetnošću, a očima na ono malo svijetla što ga može podnijeti.

Kriva su djetinjstva

Začulo se zvono ulaznih vrata. Pogledao sam tko je, ali nikoga nije bilo. Zastao sam u hodnik malo pojačati grijanje, a na termostatu je treperio datum 1.1.1991. Tako je uvijek kad nestane struje. Termostat vrati vrijeme unatrag, na novu godinu koje se i ne sjećam.

Ljubičasta gusjenica

Jednog dana moj je život naprosto završio. Iz uha mi je ispuzala gusjenica. Bila je ljubičaste boje, bar mi se tako činilo dok sam promatrao kako se previja na mom dlanu.
„Dobar dan,“ čuo sam kako me poznati glas pozdravlja i spremio sam gusjenicu u džep. Dok sam vodio taj obični razgovor, morao sam se svim silama oduprijeti porivu da prst zabijem u uho i pokušam doprijeti do nečega. Ne mogu reći da je moj život završio zbog te gusjenice, koja mi je izišla iz uha, niti je to bio osjećaj kakav koji put čovjeka obuzme zato što više nije mlad, ili potreban, ili što ja znam. Jednostavno, bilo je to to. Čudno su me gledali ljudi na ulici, dok mi se cijela glava tresla zbog toga što sam kopao po tom uhu. Čak sam i prst onjušio ne bih li osjetio neki novi miris. Prst je vonjao uobičajeno, ali učinilo mi se da ono malo zmazanoće na prstu izgleda nekako drugačije. Sve je izgledalo drugačije.

Ono što se nametnulo kao sasvim logičan slijed događaja, jest da odem u mjenjačnicu i da zamijenim svoje uho za nečije oko. Na moje sveopće oduševljenje izbor je bio i više nego bogat. Imalo se što za vidjeti. Razlog više da svoju dotrajalu slušnu antenu zamijenim za novi ekran na kojem mogu vidjeti slike kakve poželim.
„Izvolite, slobodno razgledajte,“ djelatnik mjenjačnice ushićen je gotovo kao i ja.
„Vidim, svašta imate ovdje,“ kažem i značajno naglasim ovaj 'vidim'. „Zanima me ovo oko tu, dolje, ovo zelenkasto“, pokažem prstom, jer nisam siguran jesam li to rekao dovoljno glasno. Uho me ne služi najbolje.
Djelatnik će još ushićenije: „Izvrstan odabir! Imate dobro oko za ovo oko. Svježe, stiglo danas, bistro, pripadalo je djetetu, deset godina, iz dobre obitelji.“
Nisam ni trena razmišljao. Želio sam imati taj nevini dječji pogled na svijet.
„Može zamjena za uho?“ upitam, čini mi se, glasnije.
„Kako da ne, uho je uvijek traženo u elitnim krugovima.“
I tako ću, pomislih, riješiti svoju dilemu bivanja i iznenaditi se kako svijet ljepše izgleda kad imaš mlado oko. Još će uz to biti tiši, pa gdje će bolje!? Taman kad sam pomislio da je moja životna borba došla svome kraju, i da slijedi predaja…

Pretpostavljam da nema uputa za uglavljivanje trećeg, bočnog oka, u vlastitu glavu. Nisam niti pokušao guglati, ljubazno sam se zahvalio na izlasku i jednostavno ga prilijepio za bočnu stranu svoje lubanje, udarcem koji je sličio na autošamaranje. Pristajalo je u rupu ušnog kanala kao da je za njega stvoreno. Trepnuo sam. Sa sva tri oka. Na tren sam izgubio ravnotežu, toliko mi se zavrtjelo u glavi. Odjednom sam mogao vidjeti široku sliku, toliko prostora oko sebe, i zapravo nisam znao kako se s time nositi.

Obuhvaćajući 30% šire vidno polje, poput automobila Google Street Viewa, prošao sam ulicama i otišao na poštu pokupiti genealoški test, koji sam par tjedana ranije, u napadu krize srednjih godina, s interneta naručio i platio ženinom sivom MasterCard kreditnom karticom. Šalteruša je tražila dokaz o identitetu, pa sam joj rekao da pogleda u kuvertu. Učinila je to nevoljko, kao da pretura po tuđem prljavom rublju.
„Ovdje piše da ste 50% Srbin i 17% Mongol.“
Zbog manjka uha nisam čuo ostatak svog identiteta. No, i to mi je bilo sasvim dovoljno. Kada sam izišao iz poštanskog ureda, sjetio sam se gusjenice. Potražio sam je u džepu hlača, dok me tinejdžerica ljubičaste kose čudno gledala. Bio bih se zabrinuo, da mi se u tom trenutku nije učinilo kako je gusjenica ja mom dlanu poprimila oblik konja. Uhvatio sam se za uzde i hitro se uspeo na njega. Preda mnom se pružila beskrajna stepa. S tri oka, jednim uhom i dokazom da u meni kola krv junaka, potjerao sam konja u kas prema obzoru. Negdje u daljini čekale su me tvrđave, vojske i horde žena koje će me za osamsto godina ponovno roditi, ovoga puta možda malo boljega.

Slučaj građanina Horvatskog

U rano ujutro, 24. prosinca vrijedni radnici Komunalnog Poduzeća Glavnog Grada pronašli su građanina Sergeja Nikolajeviča Horvatskog (32), s prijavljenim prebivalištem u Istočnoj Provinciji, smrznutog u parku pored spomenika Prvog Narodnog Predsjednika. Izgledao je kao da spokojno spava na klupi, s istrošenim čizmama, u starinskom kaputu, glave naslonjene na plastičnu vrećicu Nacionalnog Trgovačkog Lanca, ispunjenu papirima i fasciklima. Snivajući nešto lagano, onako kako sanjaju sasvim mala djeca, samo što je umjesto plišanog medvjedića na grudi bio prigrlio Щ-Ю-45 (ŠČ-JO-45) obrazac, uredno ispunjen velikim tiskanim slovima i ovjeren pečatom nadležnog Ministarstva. Glavni Grad je bio okićen u iščekivanju zimskih blagdana i ritmičko treperenje lampica sa stabala i stupova ulične rasvjete osvjetljivalo je leš građanina Horvatskog, kao da je riječ o važnom ukrasnom objektu u općoj uporabi, skulpturi, ili umjetničkoj intervenciji u prostor parka.

Hot underground club

Svaki put ista fora. Želja s lijeva, znatiželja s desna, svaka sa svoje strane prime me pod ruke, uvuku u taj prolaz kod kazališta i ja zalijepim nos na vrata lokala prekrivena debelim slojem prašine i smoga.

Voda

II

Osluškujući, zaustavila je disanje. Šakama se opire o vlažne krpe i hladnu zemlju, usana rumenih i poluotvorenih, sa prežvakanim ispljunutim listovima pelina zalepljenim za obraz. Krvave noge je jedva skupila, i miruje kao srna u šipražju. Vidi taman obris pognute starice na svetlucavoj površini, i prati svaki njen pokret, praćen pljuskanjem vode.

Željokrečina

Nije zima ta što ga nuka da iz glave čupa mulj zapleten u kosu, izvlačeći usput i pitanja i misli, valove bez vode. On ne krivi nju. On je kriv. Nije da ga hladnost tijela urušava u njega samog i životna bila mu stišava na nulu, pa mu ih ne preostaje za hodati; njemu je sasvim dovoljno osjećati ništa, ili vrlo malo. Kada nožni prsti izgube snagu tjerati krv odozdo, noge se spotiču o sebe, zaborave kako to ide, jedna ispred ili iza druge, i izdrže do sljedećeg koraka, ali kako dalje; ostaje rzaj. Zimi se, valjda, više želi. Želja, ta zmija vještica, plazi po njegovoj kičmi uznemirujući diskove, mali potresi stup naginju u smjeru suprotnom od Pise, ali neće pasti. On će ostati tako uspravan, sleđen, tek malo pomaknut ustranu od svoga bića, ledeni kralj u ledenom moru.

Page 1 of 3

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén