Pored ulaza u zgradu stoji susjed i noktaricom reže nokte u leju cvijeća. Nedjeljno je popodne i kroz prozor ne ulazi nikakav osobit zvuk, iza susjedne zgrade se razliježu krici potjere za loptom i sinkope tramvajskih šina. Vrijeme ravnomjerno djeli na intervale tek zvuk noktarice i jedva čujno Adnanovo disanje iza nje, na krevetu pored skica, bilješki i anatomskih crteža. Cijelim tijelom se naslonila na crnu vreću punu nakupina koje bi kasnije mogli zvati umjetnošću, a očima na ono malo svijetla što ga može podnijeti.

Prije ili kasnije, čovjek se opredijeli hoće li gledati unutra ili vani. Zaslijepljena popodnevnim suncem, koje je na Dubravi uvijek nekako neugodno nisko, odlazi u kupaonu i pred zrcalom vidi što i svi drugi. Zarobljen komadić mora ispod vrata. Miris joda koji raste, kao što rastu sve nostalgije. Zgrušane male točke gravitacije prema mjestima kao što je Brač ili Sofija ili, kao što sluti, Damask. Cvijeće, koje većini simbolizira ljubav, prekrasan miris ili, ako je vjerovati drugome susjedu, najbolju leju za ispovraćati se prije no dođe ženi u stan, za nju je samo još jedna neuralgijska točka na mapi svijeta, mjesto na kojem porežeš prst svaki put kad prisegneš. Ruže bodu, bilo da su bugarske, bilo damaskne.
Od kupaone do stola prelazi vrlo kratak i prohladan put, i žurno piše. Piše, jer se samo još tamo može dogoditi sve što nije moglo nigdje drugdje. Tamo mu može reći, kao što može i sada, dok spava, što će se dogoditi kad on ode. Poželi, za trenutak, sudbinu susjede kojoj se muž vrati, ispovraćan i smrdljiv na cigare i alkohol, svake večeri između pol jedan i pol tri, ona poznaje to vrijeme jer se često čuje tresak saksije koji je oborio. Njoj se, osim prosute zemlje ispred vrata, još nitko nije vratio. Čak ni ribe sa Visa, čije kosti leže oglodane tu pored njenih brljotina, nisu došle za njom, već ih je more izbacilo na obalu dubrovačkog placa, i to svega jednom tjedno. Vrijeme drukčije teče na Dubravi. Tu, gdje je jezik tijesan koliko i stanovi, hladnoća ili toplina vrlo izravne, čovjek može biti samo ono što jest, ili nešto manje od toga. U gradu, tamo negdje bliže centru zbivanja, teku male podzemne rijeke jezika, i ljudi se poznaju ne po očima, već po tankim mlazevima dobro uhodanih fraza, te čovjekom može postati onaj kojeg bi negdje zamijenio za kuku ili vješalicu za olinjali kaput. S Adnanom ne mora ni o čemu razgovarati, Adnan je bijeg iz tog zatvora od riječi koji je sama izgradila i izvan koga ne poznaje ništa drugo, osim, možda, mora ili par tijela, koja bi mogla u nekom drugom stanju, ili pod njenim prstima, također biti more. A kako se ni mora ni ljudi ne mogu zarobiti u male flaše, pušta ih da idu, a, umjesto njih, niču po stanu crne vreće. I jedna pod vratom. Oslanja se na nju, kao što se drugi oslone na jastuk, ili snove, ili odsustvo snova. Njeguje je, kao što netko njeguje svoju jedru praktičnost. Ta vrećica tvrdoglavosti, zahvaljujući kojoj će umrijeti tek kada to bude htjela, mnogo poslije tih jedrih, praktičnih ljudi, hrani se onim što nema, ili će tek izgubiti. Tako se, izgleda, hrani i jezik.
Sat od susjedovih noktiju je odavno stao. Budi ga nježno, prstima poput prijaznih guštera i riječima, Adnane, vrijeme je za pakiranje. One druge riječi je zgužvala u kantu za smeće.