Pored ulaza u zgradu stoji susjed i noktaricom reže nokte u leju cvijeća. Nedjeljno je popodne i kroz prozor ne ulazi nikakav osobit zvuk, iza susjedne zgrade se razliježu krici potjere za loptom i sinkope tramvajskih šina. Vrijeme ravnomjerno djeli na intervale tek zvuk noktarice i jedva čujno Adnanovo disanje iza nje, na krevetu pored skica, bilješki i anatomskih crteža. Cijelim tijelom se naslonila na crnu vreću punu nakupina koje bi kasnije mogli zvati umjetnošću, a očima na ono malo svijetla što ga može podnijeti.
Autor: Marina A S
II
Osluškujući, zaustavila je disanje. Šakama se opire o vlažne krpe i hladnu zemlju, usana rumenih i poluotvorenih, sa prežvakanim ispljunutim listovima pelina zalepljenim za obraz. Krvave noge je jedva skupila, i miruje kao srna u šipražju. Vidi taman obris pognute starice na svetlucavoj površini, i prati svaki njen pokret, praćen pljuskanjem vode.