ZLO

LITERARNA ORGANIZACIJA

Kategorija: Priče Page 1 of 2

Ljubičasta gusjenica

Jednog dana moj je život naprosto završio. Iz uha mi je ispuzala gusjenica. Bila je ljubičaste boje, bar mi se tako činilo dok sam promatrao kako se previja na mom dlanu.
„Dobar dan,“ čuo sam kako me poznati glas pozdravlja i spremio sam gusjenicu u džep. Dok sam vodio taj obični razgovor, morao sam se svim silama oduprijeti porivu da prst zabijem u uho i pokušam doprijeti do nečega. Ne mogu reći da je moj život završio zbog te gusjenice, koja mi je izišla iz uha, niti je to bio osjećaj kakav koji put čovjeka obuzme zato što više nije mlad, ili potreban, ili što ja znam. Jednostavno, bilo je to to. Čudno su me gledali ljudi na ulici, dok mi se cijela glava tresla zbog toga što sam kopao po tom uhu. Čak sam i prst onjušio ne bih li osjetio neki novi miris. Prst je vonjao uobičajeno, ali učinilo mi se da ono malo zmazanoće na prstu izgleda nekako drugačije. Sve je izgledalo drugačije.

Ono što se nametnulo kao sasvim logičan slijed događaja, jest da odem u mjenjačnicu i da zamijenim svoje uho za nečije oko. Na moje sveopće oduševljenje izbor je bio i više nego bogat. Imalo se što za vidjeti. Razlog više da svoju dotrajalu slušnu antenu zamijenim za novi ekran na kojem mogu vidjeti slike kakve poželim.
„Izvolite, slobodno razgledajte,“ djelatnik mjenjačnice ushićen je gotovo kao i ja.
„Vidim, svašta imate ovdje,“ kažem i značajno naglasim ovaj ‘vidim’. „Zanima me ovo oko tu, dolje, ovo zelenkasto“, pokažem prstom, jer nisam siguran jesam li to rekao dovoljno glasno. Uho me ne služi najbolje.
Djelatnik će još ushićenije: „Izvrstan odabir! Imate dobro oko za ovo oko. Svježe, stiglo danas, bistro, pripadalo je djetetu, deset godina, iz dobre obitelji.“
Nisam ni trena razmišljao. Želio sam imati taj nevini dječji pogled na svijet.
„Može zamjena za uho?“ upitam, čini mi se, glasnije.
„Kako da ne, uho je uvijek traženo u elitnim krugovima.“
I tako ću, pomislih, riješiti svoju dilemu bivanja i iznenaditi se kako svijet ljepše izgleda kad imaš mlado oko. Još će uz to biti tiši, pa gdje će bolje!? Taman kad sam pomislio da je moja životna borba došla svome kraju, i da slijedi predaja…

Pretpostavljam da nema uputa za uglavljivanje trećeg, bočnog oka, u vlastitu glavu. Nisam niti pokušao guglati, ljubazno sam se zahvalio na izlasku i jednostavno ga prilijepio za bočnu stranu svoje lubanje, udarcem koji je sličio na autošamaranje. Pristajalo je u rupu ušnog kanala kao da je za njega stvoreno. Trepnuo sam. Sa sva tri oka. Na tren sam izgubio ravnotežu, toliko mi se zavrtjelo u glavi. Odjednom sam mogao vidjeti široku sliku, toliko prostora oko sebe, i zapravo nisam znao kako se s time nositi.

Obuhvaćajući 30% šire vidno polje, poput automobila Google Street Viewa, prošao sam ulicama i otišao na poštu pokupiti genealoški test, koji sam par tjedana ranije, u napadu krize srednjih godina, s interneta naručio i platio ženinom sivom MasterCard kreditnom karticom. Šalteruša je tražila dokaz o identitetu, pa sam joj rekao da pogleda u kuvertu. Učinila je to nevoljko, kao da pretura po tuđem prljavom rublju.
„Ovdje piše da ste 50% Srbin i 17% Mongol.“
Zbog manjka uha nisam čuo ostatak svog identiteta. No, i to mi je bilo sasvim dovoljno. Kada sam izišao iz poštanskog ureda, sjetio sam se gusjenice. Potražio sam je u džepu hlača, dok me tinejdžerica ljubičaste kose čudno gledala. Bio bih se zabrinuo, da mi se u tom trenutku nije učinilo kako je gusjenica ja mom dlanu poprimila oblik konja. Uhvatio sam se za uzde i hitro se uspeo na njega. Preda mnom se pružila beskrajna stepa. S tri oka, jednim uhom i dokazom da u meni kola krv junaka, potjerao sam konja u kas prema obzoru. Negdje u daljini čekale su me tvrđave, vojske i horde žena koje će me za osamsto godina ponovno roditi, ovoga puta možda malo boljega.

Slučaj građanina Horvatskog

U rano ujutro, 24. prosinca vrijedni radnici Komunalnog Poduzeća Glavnog Grada pronašli su građanina Sergeja Nikolajeviča Horvatskog (32), s prijavljenim prebivalištem u Istočnoj Provinciji, smrznutog u parku pored spomenika Prvog Narodnog Predsjednika. Izgledao je kao da spokojno spava na klupi, s istrošenim čizmama, u starinskom kaputu, glave naslonjene na plastičnu vrećicu Nacionalnog Trgovačkog Lanca, ispunjenu papirima i fasciklima. Snivajući nešto lagano, onako kako sanjaju sasvim mala djeca, samo što je umjesto plišanog medvjedića na grudi bio prigrlio Щ-Ю-45 (ŠČ-JO-45) obrazac, uredno ispunjen velikim tiskanim slovima i ovjeren pečatom nadležnog Ministarstva. Glavni Grad je bio okićen u iščekivanju zimskih blagdana i ritmičko treperenje lampica sa stabala i stupova ulične rasvjete osvjetljivalo je leš građanina Horvatskog, kao da je riječ o važnom ukrasnom objektu u općoj uporabi, skulpturi, ili umjetničkoj intervenciji u prostor parka.

Hot underground club

Svaki put ista fora. Želja s lijeva, znatiželja s desna, svaka sa svoje strane prime me pod ruke, uvuku u taj prolaz kod kazališta i ja zalijepim nos na vrata lokala prekrivena debelim slojem prašine i smoga.

Voda

II

Osluškujući, zaustavila je disanje. Šakama se opire o vlažne krpe i hladnu zemlju, usana rumenih i poluotvorenih, sa prežvakanim ispljunutim listovima pelina zalepljenim za obraz. Krvave noge je jedva skupila, i miruje kao srna u šipražju. Vidi taman obris pognute starice na svetlucavoj površini, i prati svaki njen pokret, praćen pljuskanjem vode.

Željokrečina

Nije zima ta što ga nuka da iz glave čupa mulj zapleten u kosu, izvlačeći usput i pitanja i misli, valove bez vode. On ne krivi nju. On je kriv. Nije da ga hladnost tijela urušava u njega samog i životna bila mu stišava na nulu, pa mu ih ne preostaje za hodati; njemu je sasvim dovoljno osjećati ništa, ili vrlo malo. Kada nožni prsti izgube snagu tjerati krv odozdo, noge se spotiču o sebe, zaborave kako to ide, jedna ispred ili iza druge, i izdrže do sljedećeg koraka, ali kako dalje; ostaje rzaj. Zimi se, valjda, više želi. Želja, ta zmija vještica, plazi po njegovoj kičmi uznemirujući diskove, mali potresi stup naginju u smjeru suprotnom od Pise, ali neće pasti. On će ostati tako uspravan, sleđen, tek malo pomaknut ustranu od svoga bića, ledeni kralj u ledenom moru.

Mlađe je slađe

Morana, božica smrti, tame i hladnoće, svake zime dolazi na svoje. Čim nastupi prvi prosinački mraz, Morana izlazi iz svoje ljuske jajeta i čvrstim korakom krene haračiti po zemlji sve što je staro, poodmaklo, trulo i što treba izginuti. Morana će sve to umrlo uzeti k sebi, dok ne stigne proljeće kada će se morati povući. Do tada će imati vremena iskoristiti studen i prikupiti sve što je na samrti, sebi u korist.

Kad Crvenkapica zavoli

Orka, gorostasnog čovjeka, diva, koji je bivao viđen noću, a mogao si ga sresti na cesti ili po putu, povezivalo se s rimskim bogom podzemlja. Što je bilo božansko u Orku ne može se sa sigurnošću reći, osim da je imao neke nesvakidašnje moći preobrazbe, pa bi tako, našavši se nekome na putu, mogao rasti i širiti se i tako prepriječiti daljnji put. Mogao se i smanjivati. Ništa drugog božanskog u njemu se ne nalazi, dapače, oni koji bi ga sreli govorili bi da liči na magarca.

Kućni s posebnim potrebama

Bila je lijepa topla jesen kada sam stigao u tu novu obitelj. Indijansko ljeto, kažu Englezi, oni ovdje kažu da je bablje.

Bilo je to prije gotovo dvanaest godina. Odmah nakon njihova vjenčanja. Bio sam nešto kao poklon, premda, više su me trebali nego željeli. Bio sam lijep i velik, zabavan, pun dobrih priča i slika. Smjestio sam se u dnevnom boravku, oko mene bilo je naslaganih diskova s muzikom, pored mene, slijeva i zdesna, bili su veliki zvučnici na koje su spojili staru Toscu koju je Ona dovukla iz podruma, a na zid iznad moje glave objesili su dva Hundertwasserova plakata, isto šarena i lijepa. Sve je bilo novo i svježe, samo je iz tih zvučnika povremeno treštala preglasna muzika koju je slušao On dok Nje nije bilo kod kuće.

Biljana

Probudila se kada ju je nepoznati čovjek s bradom do prsne kosti ošamario. Nije se sjećala gdje je zanoćila. Pokušala se dokopati bilo čega prepoznatljivoga u svome umu, ali je vrlo brzo odustala. Znala je samo da ne zna kako se našla tu.
Sjedila je u kutu na prljavome betonu. Zidovi su bili ogoljeni od pločica. Ostali su samo krugovi od keramičkoga ljepila. S plafona je poput ribarske mušice visjela žarulja. Jedini izvor svjetla. Okvir nije sadržavao pripadajuća vrata.
U suprotnome kutu, na drvenoj stolici, sjedio je još jedan bradonja. Nešto je rekao onome koji ju je ošamario, zbog čega je ovaj izišao i stao ispred prostorije. Znala je to zato što je zvuk koraka zamro nakon samo par sekundi. Čuo se zvuk lupanja metalom, očito je uzimao oružje.

Slava među svinjama

Jedan čovjek pobježe iz svoje zemlje u hitroj i plamtećoj želji da pronađe slavu. Opisivaše mu je kao prelijepu ženu skladnog putenog tijela i lica poput najljepšega cvijeta na otoku. Rekoše mu da tamo i živi, na otoku, dakako. Čovjek je izgarao u želji da iznađe sebi baš jednu takvu i da živi s njom dovijeka. Vidje je jasno u snu, još je snažnije želješe na javi.

Page 1 of 2

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén