Začulo se zvono ulaznih vrata. Pogledao sam tko je, ali nikoga nije bilo. Zastao sam u hodnik malo pojačati grijanje, a na termostatu je treperio datum 1.1.1991. Tako je uvijek kad nestane struje. Termostat vrati vrijeme unatrag, na novu godinu koje se i ne sjećam.

Gumbima idem po izborniku, a onda brzo vrtim kotačić prema danas. Ipak, stajem i vraćam se na 1991. pa pokušam okrenuti i 1990. Ne ide. Na termostatu piše „Siemens“ i čisto sumnjam da se tu radi o nekakvoj zavjeri… Ovdje se nitko nije rodio prije 1991., a izgleda da moj termostat to zna.
– Hej dragi, tko je to bio? – naviri se moja žena u predsoblje.
– Ma nitko ljubavi. Nestalo je struje na tren. – odgovorim.
Vidim kroz prozor malog susjeda kako ide niz ulicu i nosi košarkašku loptu pod rukom. Zadnja godina koje se sjećam je 1988. Bio sam klinac tada i mislio sam da je 88 jako cool broj, iako se riječ cool pojavila tek malo kasnije. Vjerojatno iza 1991. Mislim da sam najviše koševa dao između 1988. i 1991. Rekle su cure: Robi ima dobre noge; iako me inače nisu primjećivale. To je bilo dobro za moju košarku u parku.
Subotom bi se nalazili malo kasnije, nakon Života na sjeveru. To je moralo biti nakon 1991. Kao da smo se natjecali tko će prvi reći kako je Megi bila jako slatka. Netko bi rekao, mi ostali bi potvrdili i onda bi prva lopta poletjela prema košu. Svi smo bili zaljubljeni u Megi.
Marinu iz kvarta smo zvali Megi jer je imala rupice na obrazima i kratku kosu. Svi smo bili zaljubljeni u Marinu. Kasnije se ofarbala u plavo pa smo je zvali Manjača. Manjača jednostavno nije više bila Megi…
Kad stojiš na Mirogoju pored groba domobranima u domobranskoj uniformi iz Jadran filma, a sve to u sklopu sata povijesti, u glavnom razmišljaš zašto su Branko i Jasenka dobili uniforme oficira tj. časnika, a ti onu običnog vojnika. Ima negdje i fotografija. Kapa mi je, na sreću, nabijena do ušiju. Na satu smo pjevali Zdravo djevo i Vezak vezla. Nakon 1991. čovjek svašta novo nauči bez obzira ide li još u školu ili ne. Nauči da je bitno sjediti u prvom redu u crkvi, da je kod biti Hrvat jako važna veličina, da se ide u sklonište kad je uzbuna, da je tatin novi šef često Hercegovac, je sad skoro svi idu na vjeronauk, da se svi krste, ali samo bebe imaju krstitke, da se nitko nije rodio prije 1991. bez obzira na stvarnu godinu rođenja, da je onaj mali Vladislav iz razreda otišao s obitelji nakon završetka školske godine i nije se više vratio, da je za mržnju potreban povod, ako ga nema da ga se može izmisliti.
Opet zazvone vrata. Gledam na termostat. Nije se vratio u prošlost.
– Što stojiš tu? – pita me žena. – Idi vidi tko je!
Otvaram vrata, a onaj mali s loptom stoji ispred.
– Striček Robi, možete mi napumpati loptu? – pita i pruža mi narančastu Moltenicu.
Dobra mu je lopta, mislim. – Evo, sad ću. Pričekaj malo.
Silazim u podrum po pumpu i pumpam. Čujem odozgo kako njih dvoje razgovaraju. Penjem se nazad.
– Evo ga! Hvataj! – kažem i bacim mu loptu.
On odbija loptu po prilazu. – Hvala! – veli.
– Siniša kad si ti rođen? – pitam
– 23.4.2010. – kaže i gleda me.
Gledam i ja njega. Osjetim kako mi se kćer prima za nogu ručicama pa je podignem.
– Kad je Nika rođena? – pita on.
– 2021. – kažem.
– A vi teta Nela?
– To se žene ne pita. – kaže mu moja žena uz smiješak.
– A vi? – sad opet gleda u mene.
Rekao sam mu da sam rođen ’91. Tako mi je lakše objasniti da prvih godina nakon ’91. nisam ništa naučio jer sam bio premali.