Ako budeš dobra, kupit ću ti sladoled.
Stojim u haljinici, počešljana na razdjeljak ukroćen s dvije špangice da mi kosa slučajno ne bi kliznula u nered, prislanjam nos na prozor tramvaja i promatram. Na suprotnoj strani Maksimirske je slastičarnica, kugla sedam kuna. Naučila sam čitati već s pet godina. Volim sladoled, možda mi je to čak i najdraže jelo. Ta mala što stoji s mamom u tramvaju, ista ja.

Ako budeš dobra, ići ćeš u raj.
Ima li u raju sladoleda? Volim vaniliju, onu s dodatkom burbona. Ako je raj tamo gore, među oblacima, tamo je dovoljno hladno i sladoled se ne topi. Bit će dobro.
Kada sam bila mala, uvijek mi je to bio problem. Sladoled bi se rastopio na suncu brže nego bih ga ja stigla polizati, i to baš onaj od čokolade koji bi kap po kap završio na mojoj bijeloj majci s Kalimerom. „Nepravda!“ vikao je Kalimero iz sve snage. “Opet si flekala majicu, više ti neću kupiti sladoled!” vikala je mama. Na Kalimerovoj kapici ostale su samo smeđe fleke, a ja sam zamrzila sladoled od čokolade i prešla na vaniliju.
Ista ja i mama izlaze iz tramvaja, čekaju da se na semaforu upali zeleno svjetlo, mala veselo cupka nožicama, a teta u izlogu slastičarnice već pruža ruku s kuglom sladoleda od jagode u kornetu. „Izvoli Jagodice!“ – kaže ruka.
„Hvala susjeda“ – odgovaraju mala i mama uglas.

Budi dobra, budi poslušna, slušaj učiteljicu.
Da sam bila dobra, ne bih studirala petnaest godina.
Slušaj baku. Slušaj tatu.
Slušala sam ptice, slušala sam kako laju psi, zuje bumbari ili trube automobili. Uši su mi bile pune života.
Da sam bila dobra, život mi ne bi bio pjesma.

Budi poslušna, daj mi ruku. Ne trči.
Ma kako bih trčala u tim tvrdim cipelicama? Izgledala bi kao Limenko iz one predstave s Čarobnjakom iz Oza. Doroti je imala crvene cipelice, mislim, gledala sam je u kazalištu lutaka. A mogla je i letjeti katkada! Voljela bih da mogu letjeti.
Budi dobra, ne pričaj, ne šuškaj papirićima od bombona, ne smij se tako glasno. U kazalištu smo!
A kako se smije nego glasno?

Budi poslušna i daleko ćeš dogurati.
Koliko daleko? Koliko trebam biti poslušna za doguranac dooo… Lastova? Palačinki s čokoladom koje nisam morala ispeći sama? Biti slobodna? Biti voljena.
Hoćeš li me voljeti ako budem poslušna? A što ako se otmem, upišem školu pjevanja, ostanem vani s prijateljicama do zore, zaboravim na rođendan tvoje bake i poželim otputovati sama?
Ona mala, kada je narasla, umjesto u školu otišla je u kino, vidjela sam ulaznicu koja joj je provirila iz džepa dok je tražila sitno za sladoled. Uzela je kuglicu crne čokolade.
Ona mala, pogledaj je, tako je divlja! Jadan taj koji će je ženit.
Nisam se udala. Nikada se nisam navikla na poslušnost.
Sandra Vlašić za Noć knjige 2022., priča posvećena 100. godišnjici rođenja Vesne Parun. Inspiracija:

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
Zapuštenih predjela mašte
Nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
I s nama rastao je strah naš
Od divljih kopita koja će nas pregaziti
I od kamena međašnih koji će razdvojiti
Našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
U kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
I ranjavao naša čela
Zveketom svojih ubojitih istina
I bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
Kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Vesna Parun