Svaki put ista fora. Želja s lijeva, znatiželja s desna, svaka sa svoje strane prime me pod ruke, uvuku u taj prolaz kod kazališta i ja zalijepim nos na vrata lokala prekrivena debelim slojem prašine i smoga.

Bočno od vrata visoki su izlozi na kojima još uvijek napola stoje, napola padaju neki plakati. Tri su kuta dobra, a četvrti se odlijepio i rola se poput violinskog ključa. Dražen Franolić drži oud. Philip Catherine se smiješi, doduše jako blijed u licu. Sunce im je istopilo boje, oči prozirne, a koncert je bio i prošao još prije desetak godina.

Premda znam da je klub tužno zatvoren, plakati me privuku kao magnet, stanem, želim pročitati da se ponovno otvara kao što se najavljivalo i spekuliralo, računalo bez krčmara koji više nije tu. S one strane vrata vlada debeli mrak, izloge davno nitko nije prošao krpom, ali ja tražim novu vijest. Ovoga puta učini mi se ipak da mesingana kvaka sjaji, a na staklu je netko prstom napisao JAZZ. Pritisnem je tek tako, iz navike, kao što djeca zvone po portafonima dok prolaze ulicom pa pobjegnu, no vrata ostaju zaključana.

Krećem dalje kroz prolaz, kada mi se učini da se iza mojih leđa provukla mala sjena i ušla u klub. Kao da je čekala da se maknem pa da šmugne. Okrenem se, nema nikoga. Idem dalje, ponovno isti osjećaj. Okrenem se opet, a kraj mene stoji stariji gospodin, nizak, s debelim zulufima koji mu sežu gotovo do nosa.

– Pardonček gospodična, samo malo da projdem. – I gospodin sa zulufima hladno otvori vrata kluba i uđe.
– Idete i Vi? – upitno me pogledao zadržavajući vrata, ali samo na časak. – Nisam ni mislio – promrmlja si u zulufe, a ja krećem za njim.

To je to. Na podu je još uvijek onaj isti tapison što spušta stepenice u podrum, taman i flekav. Spuštam se i ja u mrak, desno garderoba i oštar miris od kojeg peče nos i vrti se u glavi. Lijevo, gdje je nekada bio ulaz u glavni dio kluba s pozornicom, sada stoji zid ogledala i glumi jedno veliko ništa. Vidim samo sebe. Gospodin sa zulufima je nestao. Razmišljam što ću, a kraj mene se stvori Miško, kepec, prije sam ga bila često viđala u centru grada. Uklopio se u ambijent kao da je oduvijek ovdje, sasvim prirodno. Miško povuče zadnji potez šlica na hlačama nakon što je obavio nuždu, zagladi bradu i popravi rusku kragnu svoje crne košulje.

– A ipak ste tu gospodična! Znači idete. Jeste li sigurni?

Pritisnuo je nogom tajno mjesto u podu i zid od ogledala se pomakao u stranu. Jedno veliko ništa pretvorilo se u onaj isti klub pun zvuka koji me povukao k sebi kao veliki val. Ulazim. Svjetla su prigušena, zidovi su se malo ukosili. Ljubičasti, crveni i zeleni zastori sa zlatnim komadićima trokuta i trapeza njišu se u ritmu muzike, a zvijezde jazza s fotografija na zidovima sviraju neku improvizaciju. Za desnim nizom stolova ozbiljna lica kartaju poker, u sredini dame u šljokastim haljinama i gospoda u špic-cipelama vrte rulet, a lijevi red stolova zaokupili su dugonje koji su na ajncu. Red swinga pa red bebopa, crvena dama, crni pik kralj, hrapavi solo na kontrabasu, gutljaj šampanjca.

Odmah do pozornice za stolom je gospodin sa zulufima i pripremljenim blokićem za bilješke Lipa Mill, narančast. Olovka 4B, žuti TOZ. Treba napisati novi osvrt na klub za subotnje izdanje novina. Na pozornici je postavljena mala baterija bubnjeva, kontrabas bez žica i vibrafon kojem je nedostajalo nekoliko pločica.

Miško me pokretom prsta pozva da ga slijedim i vodi ravno za prvi stol do šanka s kojeg se sjajno vidi cijeli klub. Baš kao nekad, tu sjedi korpulentni gazda dimeći svoju kubu i dajući znak konobaru Milanu da mu natoči svježi škropec. Na glavi mu je halb-cilindar, a na malom prstu pečatnjak koji više ne stane na prstenjak. Dobio je dosta kila od kada sam ga zadnji puta vidjela za tim stolom i postao okrugao kao gong.

– Kaj pijete gospodična? – gazda je uvijek bio galantan kada je to htio – čini se da bi vam dobro došao jedan burbon, malo ste mi blijedi!
– Može, s kockom leda molim – sjedam za njegov stol.
– Čudite se gospodična, čemu? – razmazivao je riječi svojim dubokim, promuklim glasom.
– Novine su pisale da vas više nema, da ste… – zamuckivala sam.
– Kaj, da sam umro? – veselo se nasmijao – Pa što! To je mala improvizacija za žute novinarčiće i gospodu poreznike. Jimmy Hendrix je davno mrtav pa mu i dalje izdaju nove albume – preokrenuo je očima prema stropu. – Ja sam nikad bolje, a ovdje dolje se puši i dimi k’o iz one crne parnjače na Glavnom kolodvoru. Sve vrvi od života! – pogledom je pratio situaciju u klubu i pokretima usmjeravao konobare prema stolovima s polupraznim čašama.
– Znači ipak, pisalo je…
– Bankrot?! Ne vjerujte svemu što pišu oni lešinari odozgor, ide puno bolje nego od glazbe. Ovo plaća račune! Život je jazz, stalna progresija, transformacija, Frankenstein draga moja!

Sa fotografija na zidu mahali su mi Joe Pass i Gary Burton. Gary mi je čak i namignuo. Za pijaninom je sjedila mlada dama tamne puti i recitirala stihove pjesme „Wild is the wind“ Dimitrija Tiomkina.

– Birajte gospodična, poker ili rulet, kaj vam više leži? Samo moram vas upozoriti draga – gazda je ispod cilindra izvukao bijeli rupčić s inicijalima i obrisao čelo – sve kaj zaradite ostaje ovdje. I vi isto.

Hommage velikom BP-u i BP clubu, Sandra Vlašić, 2019.

Fotografija na zaglavlju: Inia Herenčić