Ova priča je istinita u onoj mjeri u kojoj se usudim lagati.
Nad Njemačkom se stuštila njemu strana tama.
U polumraku malene sobe, na polovnome dvosjedu, poguren uz naslonjač za ruke, sjedio je Avdija zagledan u nijemi televizor koji je prosipao višak svjetlosti po njegovu naboranu licu i baburastu nosu. Imao je osjećaj kako mu svaka fotonska nit kao igla bode stražnju stranu očnih jabučica i prodire nekamo duboko, daleko, sve do samoga maloga mozga.
U pozadini su se čuli jecaji. Dopirali su iza zatvorenih i zaključanih vrata kupaonice, gdje je na podu, sklupčana na golim i ledenim pločicama prljavih fuga ležala Sabiha, tu i tamo mrmljajući kroz jecaje ime svoga Boga jedinoga, Allahu, ti si kadar, Allahu, ti si kadar…
Zapalio je Avdo cigaretu jeftinu, pa ju je zaboravio među usnama. Nadao se u njoj pronaći, u njezinu dimu, ono malo smirenja što ljudi umišljahu da pruža, još otkada su prvi put, negdje u Srednjoj Americi, smotali listove duhana i spalili ih. Nažalost, takvu bol niti utapa alkohol, niti spaljuje žar. Samo je krcanje sitno rezanih listova Nicotiane Tabacum, uz šum statičkoga elektriciteta televizorskoga zaslona, prigušivalo onaj jezivi jecaj što se u tišini orio iz kupaonice i zbog kojega se Avdi, od prolazeće smrti, tresla brada.
Nekada je Avdo bio jedan od najcjenjenijih zlatara u svome kraju, zanatlija staroga kova. Nekada je imao suprugu, domaćicu, koju je vodio na godišnje odmore u njihovoj stambenoj auto-prikolici. Nekada je Avdija imao kćer i sina, lijepu djecu, vrijednu i pametnu. Medina i Zoran. Prisjetio se kako se njegov otac ljutio što je sinu dao ćafirsko ime. Gdje ćeš, u ovaj vakat, kada nam ništa ne smije biti vrjednije od našeg običaja i vjere, dati sinu ime Zoran? Zoran!? Kakav vakat, babo, pitao je Avdo s podsmijehom, još uvijek duboko uvjeren u dobro u ljudima, slijep na marševe i prosvjede, na usklike i psovke, ravne gore i seoske krčme u kojima se kovalo oružje iz rastaljene mržnje. Lijepo ime, Zoran, lijepo poput svitanja dana, mislio je, ali samo za sebe.
Sabiha više nije supruga, već ljuštura ovijena maramom. Vidi Avdo, ruke su joj tanke poput vate i kada reže povrće za variva, on se uplaši da će joj drška noža jednoga dana jednostavno proći kroz dlan. Noću Sabiha čisti uredski prostor nekih Ossija. Nije to veliki prostor, stotinjak kvadrata, ali nje nema do praskozorja. Ona lebdi između svemirā na kolicima s četkama i metlama, u svojim žutim rukavicama, nijema zbog nevoljkosti da nauči makar pozdrave na švapskome.
Već sat i pol gleda Avdo u transu na televiziji prijenos jedne emisije. Voditelj je stari prdonja koji je donedavno obijao šaltere Zavoda za zapošljavanje, a sada se u središnjoj fotelji, između četiri-pet reklama i reklamnih proizvoda, kočoperi u svome sivome odijelu s prugama na dvostruko kopčanje. Ne okreće se mnogo zbog stomaka što mu se slijeva među noge i ne gleda ravno u oči svoju gošću, koja sjedi lijevo od njega, ispred saksije plastičnoga filadendrona i nekoliko komada vodoinstalaterske opreme, kojima je netko namijenio scenografsku svrhu.
Gošća je u bijelu kombinezonu sa širokim reverima. Ispod teške šminke krije se djevojačko rumenilo malene seljanke. To otkrivaju arhitekturna obilježja njezine lubanje. Kosa joj je vezana u visoku punđu, savršeno počešljana. Zaista, rekli bi mnogi, lijepa je za ukus svoga vremena i lijepo se slika ta žena, ali od nje je ljepša ogrlica s velikim medaljonom, ovješenim o tanak lančić, koji joj uokviruje vitki vrat.
Avdu iz zamišljenosti trza pepeo, koji je otpao s među usnama zaboravljene cigarete. Bacivši nehajno pocrnjeli filter u pepeljaru, on se uhvati za telefonsku slušalicu na stoliću do kauča i bez mnogo premišljanja okrenu broj prikazan na ekranu.
U tome trenutku obli ga nevjerojatan znoj, postade mu hladno kao da je izišao na snijeg nag, a samo trenutak kasnije, možda čak između dva telefonska impulsa, krv mu proključa i on se uplaši za svoje zdravlje, ali ne prekide vezu. Kada se produkcija javila i poručila mu da pričeka uključenje, Avdi su već niz lice klizile suze, ali nije skretao pogleda s nijemoga televizora ni na trenutak. Nitko mu nije rekao čak ni ono legendarno: stišajte TV prijemnik.
― Avdija je, iz Njemačke zovem.
― Dobro večer, Avdija. Izvolite, želite li nešto poručiti ili biste…
― Imam samo jedno pitanje za Vašu gošću, ako mogu.
― Naravno, izvolite.
― Gospođo, zanima me samo jedna sitnica.
― Recite, pitajte Avdija.
― Znate li kako se otvara taj medaljon?
Gošća je zbunjeno pogledala voditelja. Avdi je glas već bio na rubu pucanja.
― Ne znam, zaista. Evo, vjerujte da nisam znala da uopće može. Znate, to mi je poklon, od supruga, moga…
Nastao je muk od nekoliko sekunda. Voditelj je već zaustio prekinuti ovaj čudni poziv, ali se Avdo sada više nije dao. Bio je nadomak svoga cilja, na korak do dna, na stubu do Boga, pred apoteozom čovječjom i vječnim prokletstvom. Adrenalin je napokon počeo ispunjavati svoju svrhu i njegovim tijelom se proli opipljiva hrabrost i odvažnost. Oči mu se ozariše ognjem u kojem je izgubio sebe. Sve što je bio.
― Odmah pri dnu, vidjet ćete malenu polugu. Povucite je.
Gošća je primila ures među prste i okretala ga, jednom, dva put, dok nije uočila sitan mehanizam.
― Našla sam… Kako ste znali?
― Povucite, slobodno.
Redatelj je javio kamermanu da se približi što više može, kako bi i gledatelji mogli vidjeti što se događa. A gošća je povukla polugu i otvorila su se malena vratašca koja su krila uramljenu fotografiju.
― A, pa tu unutra je slika nekoga čovjeka?
― Znam. Mene.
― Ali kako, kako je moguće da…
― Zato što je Vaš suprug taj medaljon skinuo s vrata moje kćeri kada ju je zaklao.
Soba je utonula u mrkli mrak. Program je prekinut točno na njegovome crno-bijelome licu. Nakratko se susreo s mlađim sobom. Živim, nasmijanim i zdravim. I samo je dovršio misao u telefonsku slušalicu.
― Toliko me je voljela…
Kada se na zaslonu pojavila karakteristična shema boja, Avdo je kriknuo, kao da je htio ispuniti prostor svojom boli, a niz obraze su mu se survale suze.
Čuvši ga, Sabiha je skočila onako kako samo kršna Balkanka može, pronašavši u svome ispijenome tijelu snagu kakvu nije osjetila već godinama, onu snagu kojom stižeš uraditi sve za svoju obitelj, a ne pasti mrtva na pragu spavaće sobe. Skočila je sačuvati jedino što ima. Skočila je, jer eno joj muža nasred sobe, pao je na pod, na tanki tepih, kriknuvši kako zanjište konji u klaonici. Na bijelome svijetu nema takvoga krika kakav ispušta čovjek koji je prešutio život.
Čarobnjaci tehnologije i zla brže-bolje izbrisali su tu noć iz kolektivnoga pamćenja. Gledateljstvo se toga nikada neće sjećati, osim ponekoga i ponekada, ali će o tome svi ostali reći: ma nije to bilo, čuli smo i mi, ali to je netko izmislio.
Samo pokoja bolesna majka, samo pokoji propali otac katkad će u snu osjetiti hladnu bol u srcu, kao da im netko zabija kamu duboko u prsa, pa će spati i sniti košmarno spaljene lešine nevinih kćeri i sinova, koje je neki zli Bog strogim potezom kista tako lako izbrisao.
Kratka priča “Svetlana” prvi put je objavljena na stranicama booksa.hr u sklopu zbirke priča nastalih tijekom Ferićeve radionice kratke priče, i možete je pronaći ovdje.