ZLO

LITERARNA ORGANIZACIJA

Autor: Maja M

Balada prevarenog cvijeća

(Ukrajinska duma prema Vesni Parun)
Bila je topla nedjelja,
kad lastavice iz modrina stižu.

Dogovorili smo piknik, natrpali smo vreće slasticama i sad stojimo oko izletničkog stola u parku,
gledamo se preko jezične barijere, oklijevamo razmotati najlone. Ručice posežu za sokovima,
sličice voća na tetrapacima nadglasavaju različitost slova, majke svuda u svijetu slamčice ubadaju
na ista mjesta, na svim je jezicima šećer jednako sladak. Ručice mi pružaju ptičicu od plastelina,
veliku kao nokat mog kažiprsta, prstići su joj utisnuli grb u bojama koje nazivamo našima i oči u
bojama njihove zastave. Zamatam je pažljivo u papirnatu maramicu da ne odleti za travanjskim
suncem među krošnje, nožice trče po travnjaku, glasići se smiju i sasvim se dobro razumiju u igri.
Dječaci su se izuli
da ne bi pogazili tratinčice.
Mlado lišće čavrlja iznad naših glava, a mi pokušavamo odraslo, polako i nježno. Svaka riječ
prelazi tisuću i četristo kilometara brzinom misli, riječi su slične i odbijaju se od naših pogleda u
dlanove. Majke kušaju kolače, bake nas dodiruju, šećer glumi prevoditelja, riječi nalaze put preko
slatkih mrvica. Klimamo si međusobno, razumijemo što ste htjele reći. Razumijete što izbjegavamo
pitati, skrivećki trepavicama milujemo ono prešućeno i izgovaramo hvala, govorimo djeci, reci
hvala, dyakuyu.
Tko bi mislio na tugu neokrečenih soba
i na mrtvace!
Čitam linije njihovih lica kao ćiriličnu početnicu. Povezujem obitelji nitima paučine, da, ovo mi je
sestra, ona govori, ovo je sestrična. Sestra se opasala malom, bijelom torbom, kao da nosi tratinčicu
na boku. Ljupkost ne dotiču godine, ljupkost se ne gubi pod crnim dimom na obzoru. Sestra je moja
kolegica, naše su kćeri odrasle, vršnjakinje. Sestra ne govori puno, ljubazno se smiješi, ja ne
izgovaram, ali me pritišće što kći nije tu. Plešemo istim pokretima kroz travu, na sestrinom boku
blista tratinčica, moja se torba sakrila u hladu. Omatam nas nitima paučine, prste vične tastaturi, oči
oblikovane brojevima, maternice.
Rastvorila je oči od straha tratinčica,
jer nije izuo čizme mitraljezac.
Njene su lijepe oči obrubljene tragovima i kada priča urezuju se novi. Kada kaže trudim se, jedan
izmakne kontroli, niz jagodice. Kada ga pomiluje trepavicama kaže, vi razumijete, vi se sjećate.
Sjećamo se, kažem i zato znamo da će biti dobro. Teško je, ali bit će dobro. Uzet ćemo još jedan
bombon, još jedan zalogaj kolača, Zagrliti baku pored stepenica, na odlasku. Naše će nas krhke
noge odvesti natrag u kuće, naše mjehuriće od sapunica. Divit ćemo se šarenom lomu svjetla i
odlebdjeti u rutine.
Jedno janje izgubilo je mlijeko
i ostalo na cesti zapanjeno;
Neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću.

Slučaj građanina Horvatskog

U rano ujutro, 24. prosinca vrijedni radnici Komunalnog Poduzeća Glavnog Grada pronašli su građanina Sergeja Nikolajeviča Horvatskog (32), s prijavljenim prebivalištem u Istočnoj Provinciji, smrznutog u parku pored spomenika Prvog Narodnog Predsjednika. Izgledao je kao da spokojno spava na klupi, s istrošenim čizmama, u starinskom kaputu, glave naslonjene na plastičnu vrećicu Nacionalnog Trgovačkog Lanca, ispunjenu papirima i fasciklima. Snivajući nešto lagano, onako kako sanjaju sasvim mala djeca, samo što je umjesto plišanog medvjedića na grudi bio prigrlio Щ-Ю-45 (ŠČ-JO-45) obrazac, uredno ispunjen velikim tiskanim slovima i ovjeren pečatom nadležnog Ministarstva. Glavni Grad je bio okićen u iščekivanju zimskih blagdana i ritmičko treperenje lampica sa stabala i stupova ulične rasvjete osvjetljivalo je leš građanina Horvatskog, kao da je riječ o važnom ukrasnom objektu u općoj uporabi, skulpturi, ili umjetničkoj intervenciji u prostor parka.

Tesar

Sve žene u obitelji moje majke imale su crnu kosu, koja je odbijala sijedjeti, i čeličnu volju, kojoj se malo tko usuđivao suprotstaviti. Tako, kada me teta Mica nazvala i zamolila da je poslije posla otpratim na MUP, kako bi izradila putovnicu, jer „se u Italiju odavno putuje samo s osobnom, pa je istekla“, samo sam uzdahnula i rekla:

– Naravno, to zna biti zamorno i nema smisla da ideš sama.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén