Sve žene u obitelji moje majke imale su crnu kosu, koja je odbijala sijedjeti, i čeličnu volju, kojoj se malo tko usuđivao suprotstaviti. Tako, kada me teta Mica nazvala i zamolila da je poslije posla otpratim na MUP, kako bi izradila putovnicu, jer „se u Italiju odavno putuje samo s osobnom, pa je istekla“, samo sam uzdahnula i rekla:

– Naravno, to zna biti zamorno i nema smisla da ideš sama.

Zamolila sam Hrvoja da pokupi malu u vrtiću, obožavao je nećakinju i rado provodio vrijeme s njom, ali nije propustio priliku bocnuti me:

– Mogla si joj naći poštenog oca ili bar očuha, a ne mene davit… I reci toj ludoj babi da se skulira, di će sama u Ameriku, u svojim godinama…
– Ti joj reci, ako imaš muda! – rekla sam. – Uostalom, zašto misliš da bi mene poslušala? I tetku sam isto rekla jučer preko Skypea!
– Kako se on drži? – pitao je.
– Čini se više nego OK, kaže da je takva operacija za njihove kirurge rutinska i da ima dobro osiguranje… Mislim da ga više uzrujava to što teta inzistira da ga dođe vidjeti.
– Siguran sam u to – smijao se Hrvoje.

Tetak je u Americi živio već skoro pedeset godina, nije dolazio, nije nas zvao u posjetu. Susjedi su govorili da tamo sigurno ima drugu ženu, obitelj, ali teta Mica je bila uvjerena da su to gluposti i uporno se smatrala njegovom suprugom. Govorila je da je pobjegao iz političkih razloga i da se ne može vratiti zbog komunista. Bio je vrhunski tesar i napravio je veliko i prekrasno raspelo za jednu seosku crkvicu na samom rubu grada. Detaljno, realistično nago Kristovo tijelo, napetih mišića, lice u agoniji i tkanina oko struka, koja izgleda kao da leprša na vjetru. Možda malo previše realistično. Starije mještanke su klečale satima u ekstazi pred oltarom, činilo im se da se Isus miče, podiže glavu, da će ih pogledati… Ljudi su počeli dolaziti iz obližnjih mjesta vidjeti to vjersko čudo, čak su i Talijani dolazili, u hrpama. Teta Mica je govorila da su tetka komunisti htjeli uhititi, pa je pobjegao, naglo i preko noći, a kada bismo joj pokušali objasniti da je u državi došlo do promjene režima još prije dvadeset i pet godina, rekla bi:

– To vi, djeca samo mislite. Ja znam – i prekinula svaku diskusiju.

U Kaliforniji se tetak udružio s nekim Jacekom, Jaroslawom, koji je bio tapetar i pokrenuo radionicu za izradu replika kolonijalnog namještaja. Pokazalo se da je vješt poduzetnik i teta Mica je svih ovih godina živjela na visokoj nozi, a i nas je pomalo razmazila, kupujući nam igračke, traperice i tenisice dolarima sa svog tršćanskog bankovnog računa.

Teta je pisala redovito, detaljno i dugo, a tetak uredno odgovarao, pisao o svim čudesima kojima se bavi i prilagao fotografije: s Jacekom u lovu, u Disneylandu, Grand Canyonu, na Floridi… Jednom, kada smo već bili odrasli, Hrvoje je teti rekao:

– Da, teta, partneri su! Kao Dolce&Gabana!
– Ne budi blesav! – rekla je ona. – Tetak ti je tesar, a ne krojač!

I nije bilo smisla dalje o tome raspravljati. Otkako je Internet prividno smanjio planetu na veličinu teniske loptice, redovito sam mailala, chatala, a sada i skypeala s tetkom. Činio se sasvim simpa lik, i on i taj njegov Poljak. Sad me molio da urazumim tetu, ali što sam mogla? Ona je obukla svoj tamnoplavi kostimić, stavila malu nisku perli, Chanelove sunčane naočale i uputila se stepenicama kroz park, prema zgradi MUPa. Njena crna kosa je bila podignuta u glatku punđu i sjajila se na suncu, a ja sam je poslušno slijedila kao da imam deset godina. U maloj fotografskoj radnji pored kanala dale smo izraditi četiri fotografije za dokumente i popile kavu na terasi ispod procvalih kestenova. Zahtjev je predan, čeka se oko mjesec dana.

– Taman – rekla je šalterskoj službenici. – Operacija mog supruga trebala bi biti krajem lipnja!

Na izlasku iz zgrade MUP-a, zastala sam se javiti na mobitel i izgubila je na tren iz vida. Potražim je pogledom i ugledam kako daje novčanicu od sto kuna nekom starom prosjaku obučenom u poderanu majicu sa znakom Supermana.

– Što radiš? – podviknem, prosjak pobjegne, a ona me pogleda snuždeno.
– Smilio mi se. Jadničak. Živi u nekom svom svijetu potpuno odvojen od stvarnosti…

Zagrlila sam je i pozvala taksi, da nas odveze doma. Uzbrdo.

Hrvoje i mala su još bili u parku kada sam stigla kući, on je škicao mlade mame po klupicama, a ona se igrala s nekim tamnoputim dečkom iz susjedstva.

– Samo da znaš, u Zagreb, po vizu, je ti vodiš! – rekla sam mu.
– Možeš mislit! – rekao je on i pokazao na tamnoputog dječaka. – Zamisli, malog su nazvali Manolo! Po šuzama! – cerekao se.
– Ej bi si di… – pjevala je moja kći.
– Idemo u Ameriku? – pitao je Manolo.
– Može! – rekla je ona i otrčala u drvenu kućicu na toboganu.

Priča “Tesar” našla se među finalistima Natječaja za kratku priču u sklopu Festivala europske kratke priče 2015. godine.

(Fotografija je preuzeta s licencijom za slobodnu uporabu s internetske baze fotografija Pexels.)