Ja sam sretan čovjek, rekao je svojoj ženi muškarac u bijelim ljetnim hlačama. Dvoje djece namakalo je noge u plićaku i ona se s olakšanjem nasmiješila; nakon usamljenih ljetovanja u prljavu kampu na močvarnoj Karinčici, trebalo mu je to jedno da shvati. Trebao je otočni ribarski gradić s oleandrima, mokrim lubenicama na tržnici, skliskim kamenim skalinama.
Je li to trebao reći naglas, pitala je majku godinu poslije, kad je muškarac u bijelim hlačama iznenada umro, je li to trebao reći, tako prepotentno? Ukleti se, zacoprati, izazivati Svevišnjeg? Izgovaraš li želje nakon gašenja svjećica na torti? Pitanje kako si napada se rutiniranim rečenicama, sve ostalo deponiraj: riskiraš krađu, kletvu, vudu, smrt.
No o tom se ljetovanju poslije moglo govoriti da je bilo najsretnije i otok je postao mitskim mjestom; početak kraja, vrhunac obiteljske ere, arkadija. Valdarka je te ratne godine bila tiha i samo je njih četvero na stijenama uznemiravalo guštere. Nije znala roniti, ali voda ju je puštala da gleda alge oko mliječnih nogu i na dnu broji kamenje i ribe. Ničeg se nije bojala; oštrih bridova broda, meduza ni valova; s litica se smjelo skakalo na glavu. Živjelo se u jedinstvu s tijelima koja su poslije postala presvlakom, spravom za mučenje, ljušturom: tijelo je mislilo da je sirensko, a poslije je zaboravilo da ima veze s tobom.
Na fotografiji koju je snimio ljubazni nudist smiješe se svi četvero. Ona sa šeširom. Muškarac u bijelim ljetnim hlačama, njezin otac, s ribičkim štapom. Brat s opeklinama. I majka, Venera u crvenu kostimu, s prsima koje mogu nahraniti Afriku.
Ja sam mlada žena, reče njezina majka dvadeset godina poslije, izazivački gledajući fotografiju, ja sam mlada žena u starom ženskom tijelu; zatvori album i pospremi kutiju s ljušturama davno izronjenih školjaka.
Priča “Slika” objavljena je u sklopu zbornika radova primljenih na natječaj kratke priče Otok s pričom, organiziranome 2014. godina na Lošinju.
(Fotografija je preuzeta s licencijom za slobodnu uporabu s internetske baze fotografija Pexels.)