Zovem se Jusuf, sin majke Sfinge. Volim ljude. Volim svijet.

Bzzzzummm. Izbjegao sam lijevog, provukao se između dvojice na mjesto ispred žutog i ponovno bio prvi. Bezgrešni letač. Baš kao moj otac i otac mog oca, svi smo mi prvi od najboljih. Grobnica oca Kefrena govori to sa svih svojih 136 metara. I onim vrhom od granita koji je natukao led u zadnje vrijeme više nego ispržilo sunce sve one tisuće godina.

Svojim tamnim očima pažljivo sam pratio situaciju. Oko mene treperile su sjene, iznad mene kristali pijeska presijavali su se na velikom pustinjskom nebu. Moram se požuriti. Danas stiže Maya.

S lijeve, s desne, svi su jurili, vakuumskim trubama upozoravali ostale da su tamo, provlačili se jedni pored drugih milimetarskom preciznošću. Ponekad bi se malo pogurali s boka no rijetko, kao što pada kiša u Sahari.

Na trgu Tahir promet je bio kompliciran. Dodatno su ga komplicirali prosjaci, gutači vatre i znatiželjnici koji su pokušavali preći cestu. Problem su bili oni nepredvidljivi. To su obično vozači koji voze turiste. Eno jednog, tamo ravno, gledam ga. Ponovno predstava. Zaustavio je aviomobil posred najveće gužve, izašao bauljajući, glumi zombija i neku rijetku bolest. Krišom mi namiguje dok govori svojim putnicima o tome kako je on bolestan, a djeca mu gladuju… samo da bi uzeo više novčića i možda koju vitaminsku vrećicu od naivnih.

Bzzzzzummmm. Opet jedno brzo provlačenje i izbjegao sam još jednog nepredvidljivo problematičnog. Vozi neke ljudolike kiborge straga na sjedalima, prepoznajem ih izdaleka. Blijeda put, odijela s VR naočalama, sigurno im već prodaje priču. Topli pustinjski vjetar vrtloži zrakom smeće, pijesak i sol.  I meku melodiju islamskog bluesa na oudu, što je stvara ulični svirač.

Crrrrrrrrrrrrrnnnggggggggggg-fijuuuuuuuuuu – hitar pomak u lijevo. Pored mene je protutnjao neodržavani. Jedva sam ga izbjegao. Najčešće im otkažu kočnice. Takav je i moj susjed. Zaspe u vožnji. Zbog vrućine. Sad je barem nekoliko stupnjeva toplije nego kad sam se rodio. Više ne mogu hodati bos kao nekad.

– Maya, Maya – pjevušio sam sebi ponavljajući melodiju uličnog svirača dok sam bezgrešno letio svojim aviomobilom. – Nisam je vidio barem pedesetak godina, od onog našeg susreta na bazaaru.
– Jusuuuf! – čuo sam svoje ime. Potrubio mi je desni. Bio je to Hamid. – Hajmo na ručak! – rukom je pokazivao prema ustima. – Njam, njam! – Bilo je četiri poslije podne. U četiri poslije podne baš uvijek je doba od ručka u Kairu. To se nije promijenilo tisućama godina.
– Ej, habibi, danas pravim molokhiu, stiže Maya.
– Aaa, ne zvuči loše. Yala, yala! Idemo!
– Bit će posebna, imam svježe lišće molokhie iz mog vrta. Uzgajao sam ga godinama, spašavao od leda prošle zime. Sjećaš se? Nisam pio vodu samo da imam za biljku. Hajde sa mnom!
– Uuuuups! – Hamid je vozio zmijolikom putanjom izbjegavajući pješake koji su u skokovima pokušali prijeći cestu i prateći me. Nagazio sam mašinu svog aviomobila da budem prvi, prvi od najboljih.

Trebalo se probiti na drugu stranu Nila, koji je sada bio širok stotinu kilometara. More se opet podiglo i ulilo u kontinent. Plodna polja postala su slana Sahara, i tako svaka tri mjeseca. Kada bi se more povuklo, ostale bi puste kuće kamena nagrizena  solju i pune smeća. Kairo više nije bio grad, nego zračni prostor iznad onog što je nekada bio grad. Sve vrtove morali smo objesiti. Stoku više gotovo nitko nije imao, osim na terasama najviših zgrada pokoja koza, za mlijeko. Samo kao lijek i za posebne prilike. Ja se još nikada nisam našao u tako posebnoj prilici. Nikada nisam probao kozje mlijeko. Najviše smo jeli datulje i čarobni grah. Taj je grah rastao dovoljno visoko da se ne zaslani, baš čarobno. U godinama leda, nije bilo ni toga, pa smo više gladovali. Srećom, nisu bile česte kao što su nam rekli da bi mogle biti. Te godine leda. Ali nije ni to loše, čisti dušu. Jedino meso koje smo poznavali bilo je ono krokodila. Slankasto. Jako skupo. Sve je išlo kao izvoz u Grad Tisuću Odabranih. Ni to nikada nisam probao.

– Maya, Maya – ona melodija svirača ouda nije mi izlazila iz glave, ponovno sam pjevušio sam sebi, tako sam se uspavljivao kad sam bio mali.

Mayu sam upoznao na bazaaru. Prije pedeset godina bila je jedna od prvih koja je pokazala svima put bez mesa. Stigla je one godine, baš kad se svijet u Parizu dogovorio kako spasiti klimu. Da nisu, sada bi bilo još gore.

– Zdravo, habibi, draga – rekao sam joj tada, a ona se samo smijala. – Ja sam Jusuf.
– Zdravo. Ja sam Maya.
– Što te dovodi k nama?
– Došla sam kod Sfinge. Trebaju moju gensku kartu.
– Gensku kartu? Zašto?
– Ne jedem meso. Uopće.
– Aaaa, je li to za ono čarobno cjepivo za mesojede?
– Aha, kad se cijepe, odvikavanje će trajat puno kraće.
– I ljudi više neće jesti meso?
– Da, krave više neće biti potrebne. Tako kažu. Divno, zar ne?!

Maya je nesebično dala svoje gene za rješenje i funkcioniralo je. Krava više nije bilo, meso nismo jeli. Obožavao sam je zbog toga, meni je stalo do svijeta. Jedino što iz njenih gena nisu mogli skinuti bili su dreadlocksi njezine kose.

Ponovno ulični svirači i zurle. Eno je. Izdaleka, prvo što sam ugledao bila je kupola dreadova omotana oko Mayine glave. Nosila je šarene marame i bose noge.

– Maya, habibi, gdje si tako dugo?! – osjećam kako mi se lice žari. Obrazi zovu „štipni me“. – Zvoniš li još uvijek onim malim tingšama?
– Jusuf!!! – rukom mi kuštra kosu. Bio sam ponovno onaj isti dječak s bazaara od prije pedeset godina.

Maya me uštipne za obraz i izvuče tingše iz džepića. Cin-cin.

– Znala sam da ćeš me to pitati! Sve je tu! Mogu li ti sada platiti za tingše? Imam sitno 10 funti!
– Habibi, rekao sam da nisu za prodaju! – Tada osjetim snažan udarac u rame.
– Jusuf!!! Ma što nije za prodaju? – vikao je moj stariji brat i udari me još jednom u rame. Još mi se spava. Trljam oči. Maya je nestala. Tu je samo moj brat i ljut je.
– Jusuf! Sve je za prodaju! Hajde, lijenčino, ustaj!

Ukočio sam se od spavanja na tvrdom kamenom podu u maloj kućici stisnutoj između starih palača na ulazu Bab Zuvelia.

– Evo, tu su ti tingše, lančići, haljinice što zvone. Ne vraćaj se dok ih sve ne prodaš! – viknuo je brat i izgurao me iz kuće. Bila je njegova smjena da odspava.

Izašao sam u vrevu starog Kaira. Popio vode iz ćupova što su stajali na kolicima na uglu ulice, uvijek u doba velikih vrućina. Ugledao sam djevojku za kojom su vikali „Maya“ i potrčao za njom. Bila je bosa baš kao i ja.

– Zdravo, crnooki dječače, koliko su ti ove tingše? – govorile su njezine oči, jer jezik nisam razumio.

Sfinga je lijeno frknula i podigla pijesak Sahare visoko prema užarenu nebu. Vitice visećih vrtova uplitale su se u Mayine dreadlockse. Sunce je pržilo pijesak. Klima je ionako bila vruća, a pustinja slana. Maya hipsterski bezbrižna. A Jusuf, naivna mala duša, poklonio joj je tingše. Baš kao u snu.

Hommage divnom drevnom Kairu.

Priča “Jusuf mala duša” osvojila je prvu nagradu na natječaju Zelene akcije i Bookse za klimatsku fikciju Homo Climaticum 2018. Zbornik radova koji su ušli u uži izbor natječaja dostupan je ovdje.