Nije zima ta što ga nuka da iz glave čupa mulj zapleten u kosu, izvlačeći usput i pitanja i misli, valove bez vode. On ne krivi nju. On je kriv. Nije da ga hladnost tijela urušava u njega samog i životna bila mu stišava na nulu, pa mu ih ne preostaje za hodati; njemu je sasvim dovoljno osjećati ništa, ili vrlo malo. Kada nožni prsti izgube snagu tjerati krv odozdo, noge se spotiču o sebe, zaborave kako to ide, jedna ispred ili iza druge, i izdrže do sljedećeg koraka, ali kako dalje; ostaje rzaj. Zimi se, valjda, više želi. Želja, ta zmija vještica, plazi po njegovoj kičmi uznemirujući diskove, mali potresi stup naginju u smjeru suprotnom od Pise, ali neće pasti. On će ostati tako uspravan, sleđen, tek malo pomaknut ustranu od svoga bića, ledeni kralj u ledenom moru.

Poželjet će da u ono predvečerje natiskano sivim satima zapelim za kazaljke, poželjet će da nije stao kraj rijeke, da nije i on zapeo tih nekoliko trenutaka – mogli su biti mileniji, jer vrijeme se tada ionako izduljilo. Trenutak kada je štuka isplivala iz vode, i umilno se ponudila biti mu družica, trebao je sačinjavati ono što nikako ne želi, ne za sebe, zbog sebe. Međutim, želio je previše. I sad kada samo misli o tome, opet želi.

Učili su ga, upozoravali, prijetili, da su štuke opasna bića, ljigavi monstrumi ispod poklopca vode, da gutaju ljude, da su saveznice Caru u njegovim zlima. Često mu je to bila mama, to je znao, i znao je da to nije želio. Samo je volio vodu. Car je jedne zime pao, ali riba se nije dala upecati. Nitko mu nije rekao da ta riba ostvaruje želje. Uvijek je bio premalen za to. A onda je odjednom postao prevelik.

…

Noć se ispružila na krov, otežava limove, čuje se kako mrak probija izvana u sobu. Svijet umočen u tamu. Na drveće se objesilo lišće, ono najjače, malo još. Sam je, ali mu ne smeta. I to je, među ostalim, poželio.

Sanja. Štuka je riba koja se izdiže iz dubine kao vodeni Feniks, mokra Žar-Ptica. Izranja, naslanja glavu s koje se cijedi žabokrečina. Tijelo u bojama sepije lijepo priliježe na koljena. Pristaje im. Tamo gdje je dotad bilo suvišno mjesto. Nije znao što bi s tim.

Reci mi što želiš.
Želim malo.
Malo čega?
Malo svega.
Čega sve?
Bilo čega.
Koliko od bilo čega?
Ti kaži.
Ti želiš.
Ali ti možeš odrediti.
Mogu ti samo sačuvati.

Želim da mogu plivati, rekao je naglas, svome snu, a obraćajući se ribi, kao što bi nekoć rekao mami, da je mogao, da je smio, skvrčen od tog muka koji je predugo i presporo kapao u njegovu podzemnu špilju tijela, koji je negdje morao izbiti. Želim da mogu plivati. Želja izlivena iz posude, i opet je prazan. Barem neće potonuti.

Štuka mu to isto želi, za njega. Poklanja mu peraje i rep. Već će joj nekako uzvratiti. A i ne mora. On joj se ne zahvaljuje, nema vremena, žuri mu se ostvariti tu želju, odjednom je vrijeme poprimilo oblik rijeke koja se sažima na elemente pokreta. Iz dubine njega u dubine vode. Skoro da je ona. On reže vodu svojim tijelom, izoštrava joj rubove, ne bi li je bolje osjetio. Oštetit ćeš vodu, štuka mu je poželjela reći, ali zapravo nije bilo važno.

Ipak, odnekud se čuje siktanje zmije, dolazi iz onog prvog svijeta, narušava san. Taman je uskočio u rijeku, u ovaj drugi, napokon, svijet, a već mora natrag. Siktanje se poglašnjuje. Vadi ga iz rijeke, iz tog sna, vuče ga kroz mutnu, smrdljivu zelenocrnu površinu tik do opne stvarnosti; puknut će od straha. Vrijeme je da se vrati, štuka mu uspijeva skinuti peraje, eno je, vuče ga, i za rep, ali on se otima. Ne želi izići iz vode, ne želi staru stvarnost. Želi spavati. Ipak, tu mu želju neće stići ostvariti. Budi se u mokrom krevetu, tragovi mulja i pijeska dopratili su ga u zaponoćje, zmija je utihnula, ali prekasno. U sobi još ima vode. Čini se da nikada neće presušiti. Još ima nade da vrati štuki rep, to što joj pripada, ali nema više sna.

Zima je. Nije ona ta što ga tjera da čupa iz kukova golemi riblji rep umjesto nogu što ga nije uspio vratiti štuki. Nije ona kriva. On je taj. Čuje je, ona ga doziva, ali nikako da dođe po njega. Mama, mogla si to biti ti. Ne zna želi li to. Želi li se uopće pokajati. Zimi se, ionako, previše želi. Zamahne repom, u lokvi ispod sebe već se uspio vidjeti, soba je navlažena, ali neće je dirati. Od prskanja vode, jer pomalo se već razmahuje tim novim sobom, još se malo razbudi.

(Fotografija je preuzeta s licencijom za slobodnu uporabu s internetske baze fotografija Pexels.)