Orka, gorostasnog čovjeka, diva, koji je bivao viđen noću, a mogao si ga sresti na cesti ili po putu, povezivalo se s rimskim bogom podzemlja. Što je bilo božansko u Orku ne može se sa sigurnošću reći, osim da je imao neke nesvakidašnje moći preobrazbe, pa bi tako, našavši se nekome na putu, mogao rasti i širiti se i tako prepriječiti daljnji put. Mogao se i smanjivati. Ništa drugog božanskog u njemu se ne nalazi, dapače, oni koji bi ga sreli govorili bi da liči na magarca.

Malik, šumski patuljak koji je provodio dane smišljajući spačke ljudima, osobito ribarima — s njima se znao dobrano našaliti — u Orku je vidio svog idola. Želio je biti velik poput njega. Čini se da svi patuljci po naravi imaju kompleks manje vrijednosti zbog svoje veličine te im je suđeno da pate za neostvarenim snom — da budu visoki momci koji će nekad imati šanse kod vila. Još da skinu tu crvenu kapu koju su morali, radi pripadnosti i identiteta, nositi na glavi… A vile su ionako bile izbirljive, birale bi samo ljepuškaste momke, tim teže je bilo patuljcima dorasti zadatku i zavesti pokoju šumsku. Znale su ih i zadirkivati — zvale bi ih Crvenkapice.

Malik je maštao o tome da jednom sretne svog obožavanog i štovanog idola. Što će mu reći? Kakav će biti? Hoće li biti tako velik kao što ga je zamišljao, ili možda čak i veći? Silno ga je želio upoznati, riskirajući čak vlastitu sigurnost, naime, ako se ispostavi da je Orko doista tako velik, moglo bi se desiti da ne uoči Malika i slučajno ga zgazi.

Navodno Orka uglavnom sretnu iza ponoći oni koji se vraćaju sa zabava, polupijani, te bi se i Malik uputio na zabavu da bi poslije produžio cestom na kojoj je Orko često viđen. Lutao bi noću, pijanci bi mu prilazili, neki bi se ispovraćali po cesti te je Malik morao zaobilaziti njihove lokve bljuvotine, misleći u sebi kako ovakva cesta nikako nije dostojna da primi jednu tako veliku ikonu kao što je Orko.

Jedne noći mu se posrećilo. Išao je uobičajenom cestom vraćajući se s jedne zabave, čak je malo popio, ali se još uvijek dobro držao, kadli sretne Orka koji mu se ukazao u svoj svojoj veličini. I nije mu se priviđalo, bio je stvaran. I doista je bio velik kao što ga je Malik zamišljao. Od uzbuđenja skine crvenu kapu i obriše znoj koji ga je oblio, a zatim vrati kapu. Iz perspektive Orka, na putu se vidjela samo jedna crvena točkica. Malik nije mogao a da ne upita Orka:

— Zašto imaš tako velike oči?
— Da te bolje vidim — odgovori mu Orko i čučne da uopće može čuti i razumijeti što mu ovaj mali priča.
— Zašto imaš tako velike uši? — Malik se i dalje ne može načuditi.
— Da te bolje čujem — Orko se još malo približi ne bi li se uvjerio da doista priča sa patuljkom. Nije se sjetio da ima moć da se smanji. Ne mogu se uvijek svi talenti iskoristiti u datom trenutku.
— Zašto imaš tako velike ruke? — upita ponovo Malik.
— Da ti lakše skinem tu tvoju kapu s glave — poče se smijati.
— Oh, slobodno, probaj je, sigurno ti dobro stoji — potakne ga Malik, sretan što njegov idol želi uzeti njegovu kapu i staviti je na svoju glavu.

Orko uzme crvenu kapu u ruku. Bila je toliko mala naspram njega, da mu je taman stala na srednji prst kad ju je malo navukao.

A da mu pokaže da doista ima moći o kojima se priča, Orko se pred njim pretvori u magarca i pritom mu baci crvenu kapu. Malik brže bolje zgrabi kapu da udahne mirise svog obožavanog diva. Uto naleti vuk, pomisli da je patuljak zapravo Crvenkapica te navali na nju, odnosno njega i pojede ga, a magarca potjera duboko u šumu. I tako mali Malik strada zbog svoje prevelike ljubavi prema idolu, jednom i jedinom Orku. Nije bilo lovca da raspori vuka pa da spasi cijelu stvar i preokrene priču; ne bi to bilo to — ne mogu svi živjeti sretno do kraja života.

Priča “Kad Crvenkapica zavoli” pročitana je javno u sklopu gostovanja Ivane Pintarić na Književnosti u Močvari: Rani radovi, 18. veljače 2019. Fotogaleriju s događanja možete pogledati na poveznici. Fotografiju zaglavlja načinio Vladimir Bogovčič.