Morana, božica smrti, tame i hladnoće, svake zime dolazi na svoje. Čim nastupi prvi prosinački mraz, Morana izlazi iz svoje ljuske jajeta i čvrstim korakom krene haračiti po zemlji sve što je staro, poodmaklo, trulo i što treba izginuti. Morana će sve to umrlo uzeti k sebi, dok ne stigne proljeće kada će se morati povući. Do tada će imati vremena iskoristiti studen i prikupiti sve što je na samrti, sebi u korist.
Jednog hladnog zimskog jutra, Morana krene u uobičajeni obilazak zemlje ne bi li prikupila još polumrtvog mesa. Od svih stvorenja, najviše je voljela ljudska. Ta su joj bila baš nekako draga i divna pred raspad. Da joj srce nije bilo tako ledeno, vjerojatno bi osjetila toplinu pri pogledu na lijepa tjelesa koja su uskoro trebala izdahnuti. U njenim mislima ta su tijela već bila razdijeljena po krugovima ljubitelja smrti, poput toplog obroka u javnoj kuhinji, koji se brzo razgrabi.
Morana, inače preobražena u lik stare babe Jage, ugleda na jednom seoskom imanju starca koji je kašljao kao da će sav sadržaj utrobe i crijeva u tom izbačaju tekućine iznijeti na površinu usta. To je bio čovjek njenog života, odnosno smrti. Znala je odmah da će ga uzeti k sebi. Starac, ugledavši babu Jagu, odmjeri tu staricu koja se po njegovoj procjeni jako dobro držala za svoje godine, pa mu zaigra neki čir u želucu od radosti. Da nije imao kamence u bubrezima i artritične kosti, požurio bi k njoj brže-bolje da je neki drugi starkelja ne opazi i oduzme mu je.
Baba Jaga, to jest prerušena Morana, također malo omekša. Obrazi joj se zagriju koliko je bilo moguće obzirom na prirodu njena karaktera i poslanja. Pogledi im se sretoše i starac poželje imati takvu ženu kraj sebe, umjesto flaše rakije, za promjenu, druga je to vrst topline koja grije za jaja.
Morana bješe na mukama. Ona, božica, upraviteljica smrti i svih sudbina koje skončaju na ovome svijetu, vladarica noći i hladnoće, sjevernih polova i ledenjaka, ona da si dozvoli da joj se dopadne običan ljudski stvor, starac k tome, primitivan i polupijan, bez imalo božanskih manira — nije si to znala objasniti.
Nakon duga i pomna promišljanja, odluči popustiti samoj sebi i dozvoliti si malo zemaljskog uživanja. Zamoli kolegicu Vesnu, božicu proljeća i rađanja te novog života, da pomladi starca kako ovaj ne bi uskoro umro, i kako bi imali vremena upoznati se. Usput dometne Vesni neka nadoda koji mišić tu i tamo, neće biti viška. Vesna to rado učini i pretvori starca u divnog mladića jakih kostiju i mesnatih mišića. No, kako je i sama Vesna bila lijepa i mlada djevojka, ovaj preobraženi mladić opazi tu ljepotu i zaljubi se u Vesnu, jer Morana je i dalje bila samo obična baba. Jest, kako će zima odmicati Moranina će snaga slabjeti i lik babe postupno će nestajati i postat će opet samo običan djevojčuljak, ali ne bi imala šanse kod ovog novostvorenog ljepotana. Tri mjeseca zime ipak je dug period, i Vesna i mladić sigurno će se zajedno grijati.
Očajna, Morana optuži Vesnu za nepoštivanje kodeksa ponašanja i za nedopuštenu vezu sa klijentima. Da je malo smiri, Vesna joj ponudi da dođe u proljeće k njima na kavu. I bi tako.
Čitavu zimu Morana uzimaše predsmrtne duše ljudi, životinja i biljaka, te ih nakupi mnogo, a kad stiže proljeće, Morana opet postade samo djevojka. Maska babe Jage spadala je s nje, kao koža sa zmije. I ona navrati kod Vesne na kavu. Mladić je doista bio lijep kao slika, i Morani se svidje. Mladić škicne Moranu, sada se imalo više toga lijepog za vidjeti, a i Vesna nije mogla ne primijetiti kako je Moranu proljeće doista pomladilo. Te noći prespavala je kod njih, a zatim ostade s njima sve do zime, kad je opet morala na posao. Čitavo proljeće, ljeto i jesen divanili su zajedno — utroje.