U rano ujutro, 24. prosinca vrijedni radnici Komunalnog Poduzeća Glavnog Grada pronašli su građanina Sergeja Nikolajeviča Horvatskog (32), s prijavljenim prebivalištem u Istočnoj Provinciji, smrznutog u parku pored spomenika Prvog Narodnog Predsjednika. Izgledao je kao da spokojno spava na klupi, s istrošenim čizmama, u starinskom kaputu, glave naslonjene na plastičnu vrećicu Nacionalnog Trgovačkog Lanca, ispunjenu papirima i fasciklima. Snivajući nešto lagano, onako kako sanjaju sasvim mala djeca, samo što je umjesto plišanog medvjedića na grudi bio prigrlio Щ-Ю-45 (ŠČ-JO-45) obrazac, uredno ispunjen velikim tiskanim slovima i ovjeren pečatom nadležnog Ministarstva. Glavni Grad je bio okićen u iščekivanju zimskih blagdana i ritmičko treperenje lampica sa stabala i stupova ulične rasvjete osvjetljivalo je leš građanina Horvatskog, kao da je riječ o važnom ukrasnom objektu u općoj uporabi, skulpturi, ili umjetničkoj intervenciji u prostor parka.
Mjesec: prosinac 2019.
Svaki put ista fora. Želja s lijeva, znatiželja s desna, svaka sa svoje strane prime me pod ruke, uvuku u taj prolaz kod kazališta i ja zalijepim nos na vrata lokala prekrivena debelim slojem prašine i smoga.
II
Osluškujući, zaustavila je disanje. Šakama se opire o vlažne krpe i hladnu zemlju, usana rumenih i poluotvorenih, sa prežvakanim ispljunutim listovima pelina zalepljenim za obraz. Krvave noge je jedva skupila, i miruje kao srna u šipražju. Vidi taman obris pognute starice na svetlucavoj površini, i prati svaki njen pokret, praćen pljuskanjem vode.
Nije zima ta što ga nuka da iz glave čupa mulj zapleten u kosu, izvlačeći usput i pitanja i misli, valove bez vode. On ne krivi nju. On je kriv. Nije da ga hladnost tijela urušava u njega samog i životna bila mu stišava na nulu, pa mu ih ne preostaje za hodati; njemu je sasvim dovoljno osjećati ništa, ili vrlo malo. Kada nožni prsti izgube snagu tjerati krv odozdo, noge se spotiču o sebe, zaborave kako to ide, jedna ispred ili iza druge, i izdrže do sljedećeg koraka, ali kako dalje; ostaje rzaj. Zimi se, valjda, više želi. Želja, ta zmija vještica, plazi po njegovoj kičmi uznemirujući diskove, mali potresi stup naginju u smjeru suprotnom od Pise, ali neće pasti. On će ostati tako uspravan, sleđen, tek malo pomaknut ustranu od svoga bića, ledeni kralj u ledenom moru.