a) KONVEKSNOST Ogledala su oduvijek predstavljala izvor nepresušnih inspiracija za pisanje ljubavnih pjesama, ljekovitih, rehabilitirajućih, jer u njima se ogleda žena, i tako nastaju pjesme o njenoj ljepoti i o njenoj fatalnosti, i o boli koju nanosi, i o prkosu i bezobrazluku kojim se žena tako vješto služi.
Autor: Ivana G
Nije zima ta što ga nuka da iz glave čupa mulj zapleten u kosu, izvlačeći usput i pitanja i misli, valove bez vode. On ne krivi nju. On je kriv. Nije da ga hladnost tijela urušava u njega samog i životna bila mu stišava na nulu, pa mu ih ne preostaje za hodati; njemu je sasvim dovoljno osjećati ništa, ili vrlo malo. Kada nožni prsti izgube snagu tjerati krv odozdo, noge se spotiču o sebe, zaborave kako to ide, jedna ispred ili iza druge, i izdrže do sljedećeg koraka, ali kako dalje; ostaje rzaj. Zimi se, valjda, više želi. Želja, ta zmija vještica, plazi po njegovoj kičmi uznemirujući diskove, mali potresi stup naginju u smjeru suprotnom od Pise, ali neće pasti. On će ostati tako uspravan, sleđen, tek malo pomaknut ustranu od svoga bića, ledeni kralj u ledenom moru.
Morana, božica smrti, tame i hladnoće, svake zime dolazi na svoje. Čim nastupi prvi prosinački mraz, Morana izlazi iz svoje ljuske jajeta i čvrstim korakom krene haračiti po zemlji sve što je staro, poodmaklo, trulo i što treba izginuti. Morana će sve to umrlo uzeti k sebi, dok ne stigne proljeće kada će se morati povući. Do tada će imati vremena iskoristiti studen i prikupiti sve što je na samrti, sebi u korist.
Orka, gorostasnog čovjeka, diva, koji je bivao viđen noću, a mogao si ga sresti na cesti ili po putu, povezivalo se s rimskim bogom podzemlja. Što je bilo božansko u Orku ne može se sa sigurnošću reći, osim da je imao neke nesvakidašnje moći preobrazbe, pa bi tako, našavši se nekome na putu, mogao rasti i širiti se i tako prepriječiti daljnji put. Mogao se i smanjivati. Ništa drugog božanskog u njemu se ne nalazi, dapače, oni koji bi ga sreli govorili bi da liči na magarca.
Jedan čovjek pobježe iz svoje zemlje u hitroj i plamtećoj želji da pronađe slavu. Opisivaše mu je kao prelijepu ženu skladnog putenog tijela i lica poput najljepšega cvijeta na otoku. Rekoše mu da tamo i živi, na otoku, dakako. Čovjek je izgarao u želji da iznađe sebi baš jednu takvu i da živi s njom dovijeka. Vidje je jasno u snu, još je snažnije želješe na javi.
Jest; imala je tu crnu kosu i bijelu put, imala je čak i onu haljinu s nabubrenim lažnim bicepsima i strukom za gušenje, i vinske obraze, i sve to, ali nije imala sedam patuljaka u svome životu. Ostala je bez jednog.